Intervju: Joško Klarić (Pešes)

Joško Klarić frontmen je širokobriješko – brelskog benda ako vam se lomi jezik, a ako ne, onda samo benda Pešes, čija se dva spota za pjesme Do kraja i To je ljubav znaju zavrtjeti na CMC-u, a upadaju u oko i zbog Joškovog upečatljivog izgleda. Razgovarali smo, u velikoj mjeri neformalno, povodom StArta koji je po četvrti put zauzeo binu kluba O’Hara na kojoj će i Pešes odmjeriti snage s još dobrih demo bendova.

Pešes, kao ”pet šest”, ime je za bend kojem se, kako to već ide s bendovima, mijenjala postava. Kako je to utjecalo na zvuk? Znaš ono, neko sigurno donese nešto treće. U ovom je slučaju, ukoliko se ne varam, pripadnica nježnijeg spola prohujala. Na čemu ste se našli sad, a kakvom zvuku težite u daljnjem radu?

JOŠKO: Haha, prohujala. Svaki član donese neki svoj zvuk. U našem slučaju je promjena članova grungeom zamijenila blues, koji je bio naš prvobitni žanr. To je baš bilo davno. Sad više ni ne možemo definirat žanr. Ima tu svega, puno je utjecaja. Sviramo ono šta volimo, iako ne znamo šta je to točno.

Da, pusti, to su ta uporna pitanja novinara, moraš zvuk smjestit u pravac, to će neko drugi, neka se drugi raduju. Kako nastaju nove stvari i gdje? Pod hercegovačkim nebom ili ovim dalmatinskim?

JOŠKO: Podijeljeno je mjesto stvaranja, ali najčešće se to događa ovako: Matej kući pati u svojoj mračnoj sobi i zapisuje sve šta mu ne valja, onda u to sve unese malo putovanja i pojavi se s kosturom kod mene. Nas dvojica snimimo to zajedno, uobličujući aranžman i popravljajući dijelove teksta i harmonije dok ne zaokružimo kompoziciju. Tu skicu dajemo ostatku benda kako bi na probi zajedno doveli pjesmu do kraja i pripremili je za snimanje. Zvuči jednostavno, jel da? Ali postoji i jednostavnija varijanta, a to je: “Ej Igore! Imaš li šta pisama da ti ne tribaju? Mi smo blokirali,” a Igor kaže:”Evo, izabrite.” i tako sad imamo “To je ljubav”.

Haha, molim te predstavi mi ostatak benda kad smo ih već krenuli ogovarat.

JOŠKO: Evo počet ću od Mateja Mikulića na gitari, kojeg sam spomenuo prije kao umjetničkog uma benda. Njegov je životni zadatak izvlačenje najboljeg iz užasnog. Voli kavu, izlaske i morža u ulju. Inače, skromna osoba. Ante Zovko, isto gitara, zaljubljenik je u Dalmaciju, pivu i mamurna jutra. Najdraži odgovor za sve mu je: “More brate!”

Nikola Kovačić na bubnju je student prava, na što smo iznimno ponosni, obožava, kao i većina bubnjara solirati dok se gitaristi štimaju ili dok se nešto razgovara. Neshvatljiv je taj bubnjarski poriv za iskorištavanjem svake sekunde provedene za bubnjem u svrhu smetanja ostatku benda. To me fascinira. Obožava ekstremne sportove i preživljavanje u divljini.

I na kraju Filip Džajkić na bas gitari, najkul faca benda, ko i svi basisti. Razumi se u svašta, posebno u auta. Spomenit ću i Igora Durakovića, kad sam ga već maloprije upleo, koji nije član, ali je dio stvaralačkog tima benda.

Znaš onaj – o čemu razmišljaju u bendu na svirci? Frontmen: Jao kako sam zgodan, šta ću posli radit ovoj curi, wow. Gitarist: Ja sam neshvaćeni umjetnik, ja sam Satriani, ja trošim svoj talent. Ej gledaj me kako soliram ej. Bubnjar: Jaaao meni je je***, lud sam ej, lud,najluđi. Basist? Basist misli: C G C G F C G.

Ma nego maloprije smo stali kod dalmatinskog neba – osjeća se trag klapskog pjevanja. Ti si zapravo duže klapaš nego rocker ili?

JOŠKO: Dulje sam ipak u svijetu rock bendova nego u „klapskoj pismi”, iako san ko svatko ko živi Dalmaciji okružen dalmatinskom pismom od malih nogu. Još kao srednjoškolac sam imao nekoliko bendova, dok u klapi Berulia pjevam šest godina. Tih šest godina su naravno jako utjecale na oblikovanje glasa, što nam i daje neku novu dimenziju onome što radimo.

A-ha! Stojiš dakle uspješno između rock izričaja i klapskog načina pjevanja, što slušatelji čuju i moram priznati da dosta njih upravo zbog toga pamti tvoj vokal, ili ga bar smatra zanimljivim. A stojiš i između glazbe i kiparstva, odnosno slikarstva koji su ti struka. Koliko uspješno? Kako balansiraš? Nemoj me mrzit zbog ovog pitanja.

JOŠKO: Pokušavam svoje vrijeme iskoristiti najbolje što mogu. Trudim se maksimalno održavati i jedno i drugo. Na području svoje struke trenutno najviše radim u medijima crteža i kompjutorske grafike. Kiparstvo sam malo stavio na čekanje zbog nestalnog mjesta življenja, ali uvijek me čeka moj atelje u Brelima. Brzo će ljeto pa ću bit prikovan za atelje. Kaže se da ljudi koji se bave s više stvari odjednom nisu dobri ni u čemu ali ja želim dokazati suprotno.

To mi je nešto poznato (smijeh). Čeka vas nastup na StArtu, pretpostavljam da su vam očekivanja vezana isključivo za zabavu i novo iskustvo, ali ne možeš reć da nemate fin broj fanova – to smo vidjeli na Bačama unatoč lošem vremenu.

JOŠKO: Pa počinje naša glazba dolaziti do ljudi. Primijeti se to i po pogledima i komentarima na youtube-u i po tome što je sve više ljudi na našim koncertima neovisno o mjestima na kojima sviramo. Naše prvo predstavljanje splitskoj publici u Legends baru prošlo je iznad naših očekivanja. Pred mnogobrojnom publikom premijerno je prikazan spot za pjesmu To je ljubav, a sudjelovali su i brojni gosti iz Splita. Na StArt smo se prijavili isključivo zbog  zabave i promocije. Nadamo se da će na petoj večeri StArta ljudi podržati i nas, a i ostale bendove koji nastupaju s nama.

Ima odličnih bendova na ovogodišnjem StArtu, ali nadajmo se ipak da ćemo se vidjet više od jednog puta u O’Hari. 

JOŠKO: I mi se nadamo. StArt je cijenjen festival autorskih bendova i to je zasigurno dobra promocija. Ima jako dobrih bendova i bit će teško, ali dat ćemo sve od sebe da se još jedan put pokažemo splitskoj publici u našem pravom izdanju. Svima želimo odličan nastup i dobro raspoloženje. Gorit će!