www.laka.ba

U subotu, 5. travnja na Kockinom Plesnjaqu po prvi puta Splitu nastupit će ekscentrični bosansko-hercegovački pjevač i jedna od najoriginalnijih pojava na regionalnoj glazbenoj sceni – Elvir Laković Laka. Njegova priča koju dijeli s sestrom Mirelom se konzumira u brzim i radosnim porcijama. Stoga je i ovaj koncert idealna prilika da kroz razgovor pobliže upoznamo Laku, koji svojim radom zaslužuje i mnogo veću pažnju.

Nakon dva sjajna albuma vratili ste se kao i na početku karijere objavom singlova. Posljednji je pjesma „Gasovi“ koji govori o o BiH i ulasku u EU? Zašto ponovno singlovi, a ne albumi i zbog čega toliko dugo radite na novim pjesmama?

Iskustvo u show biznisu mi govori da radim singlove, a i kada bih se odlučio za album nije moguće povratiti uložena sredstva, ali i ovako još nekoliko singlova pa album. Kada radim pjesme oslanjam se najviše na talent tako da to traje prilično dugo jer nekad mi talenat odluta u drugu stranu.

Premda ste dugo na sceni popularnost ste stekli nakon nastupa na Euroviziji? Kolika je prekretnica zapravo bio taj nastup? I smatrate li da bi bez njega sve bilo u potpunosti drugačije?

Eurovizija je najbolji marketing za nove izvođače mada sam se protivio istoj jer nisam imao iskustva u ovom poslu. Lično nam je pomogla jer smo dobili ogromnu promociju, a ne znam šta bi bilo da nismo otišli na Eurosong. Mada mislim da nismo dobro iskoristili prilliku koja nam se ukazala posle Eurosonga.

Prvi puta ste u Splitu. Koliko je teško glazbeniku maknuti se iz svojih granica, osjećate li još nervozu prvih nastupa?

Uvijek imam tremu pred nastup jer sam glavni i odgovorni, stalo mi je da u svim novim pjesmama i nastupima uvijek bude progres. U novoj pjesmi maknuo sam se iz svojih granica i uradio nešto što nisam očekivao.

U vašim pjesmama često pjevate o ljubavi, pjesme vas zaraze na prvu, naslovi pjesama su uvijek jedna riječ. Opisuju vas kao ekscentrične glazbenike zbog stihova, sjajnih nastupa i spotova. Koliko je Laka zapravo ekscentričan?

Pa ne ponašam se baš puno različito privatno od toga kakav sam na sceni, ali nekad šou biznis zahtjeva da glumiš, jer show must go on.

Mnogi glazbenici su za vrijeme protesta stali uz prosvjednike svojim nastupima. Koliko je važno da glazbenik zna što se događa oko njega i bude društveno angažiran? Bori li se Laka protiv nepravde pjesmama o ljubavi? 

Pa nisu baš sve moje pjesme ljubavne, postoje i neke gdje se govori o nekim drugim stvarima, takođe mislim da je to stvar glazbenika ponaosob, svak izabere šta želi da kaže u svojim pjesmama. Da imamo više ljubavi jedni prema drugima manje bi bilo nepravde.

Danas mladi često odlaze iz ovih krajeva u potrazi za boljom budućnosti. Ti si pred nekoliko godina otišao u New York, gdje si konobario i izgledalo je da si odustao od glazbe. Što poručiti mladima kao čovjek koji je i danas tu i radi ono što voli bez obzira na sve?

Mislim da je važno da svi mladi ljudi odu i vide kako je tamo gdje misle da je bolje živjeti da bi mogli da uporede, pa odluče gdje žele da budu. Lično mislim kada je čovjek dobar i pomiren sa sobom da uopšte nije važno gdje se nalazi.

Tekstovi tvojih pjesama mnogima neće sjesti na prvu, pomislit će samo na dobru zafrkanciju. Odakle crpiš ideje za stihove? Jednom sam pročitao da si pjesmu „Mačko“ napisao jer si vidio pregaženu mačku i rekao: „Hej mačko moja“.

Pa ispričam tih priča previše pa eto neka ta bude za tu pjesmu, ali kao što sam rekao oslanjam se najviše na talent koji posjedujem tako da tekstove mijenjam danima dok ne dođem do tačke kada se više ništa ne može promijenit, dug je to proces, ali nije Kafkin.

Obožavatelji te nazivaju „balkanskim ministrom ljubavi“. Koliko ljubavi spremate za splitsku publiku i vaš prvi nastup?

Pripremamo pregršt ljubavi i radosti, a ne znamo koliko možete da podnesete.

Za kraj, da ne prepisujemo klasične biografije, pitanje za sve koji će vas prvi puta slušati i vidjeti. Tvojim riječima tko je Elvir Laković Laka?

Ja sam homo sapiens što život preživa,

otkad je progutala koza

čarobnjaka mog iz voza.

Sergej Trifunović, jedna od zanimljivijih ličnosti na ovim područjima, dolazi ponovno u Split, gdje je čest gost, ili već domaćin ako više volite, zbog koncerta koji će zajedno sa svojom Užičkom republikom održati Prvog maja u novom splitskom klubu Judino drvo. O biografiji nećemo, tko ne zna o kome je riječ, ima internet, tko barem jednom nije odgledao Munje ili Kengura, zajebo se. Novi splitski klub i prvi nastup Sergeja Trifunovića i Užičke republike, više nego dovoljan razlog za razgovor.

Negdje sam pročitao da si s četrnaest godina želio biti arheolog koji ima svoj rock bend. Glazba je dio tebe, u projektu si  „Moondance Big Band“ koji okuplja najtraženije instrumentalne i vokalne soliste Beograda i Novog Sada. Koliko se rock n’ roll može danas promovirati kao istinska vrijednost i u kojoj se poziciji nalazi kad mediji vrte samo turbo folk, instant zvijezde i reality emisije?

Rock’n'roll, zapravo bilo kakva muzika koju smatramo kvalitetnom (de gustibus naravno non est disputandum) je od mainstreama, došao u poziciju ranohrišćanske religije II. veka nove ere, recimo. Predaje se krišom, po katakombama, smatra se nerentabilnim, te nećete naći klub na području stare SFRJ, koji će mu dati prednost u odnosu na turbo folk ili deep house. I meni se to sviđa, jer osećam da smo u misiji, koliko god to smešno zvučalo.

Mnogi će reći da rock na ovim prostorima nije isti bez Azre, EKV-a i svega proizašlog iz EX-YU, patimo li od nekakve nostalgije i mišljenja da je sve prije bilo bolje?

Nostalgija je obična prevara. Gotovo u svakom vremenu, imate veliku većinu onih koji stalno kenjaju kako je nekad bilo bolje. Optička varka. Imate i sad: Letu Štuke, Goribor, TBF, Bad Copy, Dječake, Beogradski Sindikat, Bolesna Braća, Skroz, Rambo Amadeus, možemo da nabrajamo do prekosutra. Siguran sam da se tih osamdesetih kad su prašili Haustor, EKV, Azra i svi ti bendovi koje pominješ, a na kojima sam ja recimo odrastao, siguran sam da se našao neki dupeglavac da kaže:»E, kad je svirala Pop Mašina, to je bio rock’n'roll…»

Jednom si izjavio da je patriotizam to da se zemlja brani ljepotom. Kojom ljepotom braniš zemlju ili da pitam kojim ljepotama braniš sebe od zemlje i sustava?

Dobro pitanje. Muzika je jedna od najvećih lepota. Što kaže Zapa: Muzika je najbolja. Priroda. Knjige starostavne. Ljudi. Mirisi. Vetar. Bicikl. Snowboard. I širok prostor mašte u mojoj glavi, koji mi nijedna sila ne može okupirati.

Što te inspirira, osjećaš li da možeš još mnogo toga ponuditi bilo u glazbi ili glumi svojoj publici, pa i sebi?

«Živi u mašti, misli u stvarnosti», Ludwig van Beethoven. Inspiracija je perpetum mobile. Jedina validna ljudska kategorija je mašta i ono što ona iznedri, samo to postoji.

Ima li beskompromisnost u radu svoju cijenu i koliko puta si morao pristati na određeni kompromis?

Vrlo sam postao diplomatičan u odnosu sa ljudima, i ostao potpuno beskompromisan kad je umetnost u pitanju. To je zapravo jedino polje u kome ne volim ustupke. Neukusu, liniji manjeg otpora, čemu god.

Često si u Splitu, ovog puta razlog je koncert u klubu Judino drvo. Što nam donosi Užička republika i što splitska publika može očekivati?

Dobru svirku, dobru energiju. Videćete uostalom. Mi smo najklasičniji klubski bend.

Kako je nastala Uzička republika, tko su ljudi koji svojim instrumentima stoje uz tebe?

Užice je imalo jaku scenu do početka devedesetih. Figuriralo je tu 12-15 bendova, što je na grad od 60 hiljada ljudi, priznaćete, priličan broj. Naravno, i klima je tad bila bitno drugačija, bilo je bitno svirati. Užička republika je amalgam, onog što se meni na toj sceni najviše svidjalo. Sa Lukom Djuričićem na primer, imao sam prvi bend, negde na početku srednje škole. Miško (gitarista) nam je svima bio idol, po svom sviračkom umeću. Meni je, iskreno još uvek. Odgovorno tvrdim da je on, posle Antona iz Brejkersa, najbolji rock gitarista u Srbiji, a ta konkurencija nije mala.

Osnivač si humanitarnog fonda „Naša djeca“ i 8.lipnja u beogradskoj Kombank Areni održat će se rock koncert sa sjajnim izvođačima kako bi se prikupio novac za bolesnu djecu.

Partibrejkersi, Goribor, Darkwood Dub, Letu Štuke, Jam Innovation, Bad Copy, Beogradski Sindikat, Magnifico, su neka imena koja će tamo nastupiti. Time ćemo ozvaničiti početak rada fonda i verujem, iz te svirke izaći sa bar jedno 150 tisuća eura, koje će upravni odbor fonda, u kome su i neka zvučna imena od integriteta, kao na primer Svetislav Basara, Žarko Paspalj, Vanja Grbić, dr.prof. Ratko Božović, rasporediti oboleloj deci kojoj je potrebna operacija.

Žikica Simić, beogradska rock institucija u intervjuu za Jutarnji list je izjavio da su za njega rock muzičari heroji, najbolji od nas i da su sebi stavili u zadatak da za svakog od nas osvoje još po jedan centimetar slobode i gram poštovanja i nade. Što točno za tebe predstavlja rock n’ roll?

Sve.

Danas rock veličinama ostaju spomenici i pjesme. Što ti kao glumac, muzičar i čovjek želiš da ostane iza tebe?

Nemam pojma. Moja filozofija je učiniti sebe, svet oko sebe, boljim. Pomozi gde možeš, ne oddmaži gde ne možeš pomoći. Kad bi svaki pojedinac izašao iz svog ama i rama, i učinio mali napor, za početak da se bar iskreno nasmeši nepoznatom prolazniku, svet bi već postao lepše mesto. Nazovite me hipikom, idealistom, romantikom, smestite m,e u koju god želite ladicu, ali ja tako jednostavno osećam. I živim. A šta će ostati iza mene, ne znam. Niti razmišljam o tome. Život je ovde i sada.

 +++++

Judino drvo je novi splitski klub koji otvara Prvog maja sa Sergejom Trifunovićem i Užičkom republikom. Adresa je Kopilica 23. To je sve što možete saznati, ali sasvim dovoljno. Novi klub i mnogo rock n’ rolla je više nego dovoljno za potporu i dolazak u gradu gdje prostora za ovakve svirke ima premalo. Nakon Kocke, Quasimoda, O’hare i drugih, Split ima novi prostor za bijeg od stvarnosti ili ako hoćete za dolazak i uživanje vaše osobne stvarnosti i istine. Uživajte, jer jedno je sigurno, rock u Splitu nikad neće biti mrtav. 

           (photo:infozona.hr)

Novootvoreni splitski klubu Judino drvo (Kopilica 23) nakon Sergeja Trifunovića i Ramba Amadeusa ugostio je i Festival novog cirkusa s predstavom “Horned Man” Belgijanca Kurta Demeya i njegove multidisciplinarne skupine Rode Boom. Riječ je ujedno o početku većeg projekta Nova magija koji se realizira u sklopu Clubture-ove platforme, u organizaciji splitskog partnera Pozitivne sile (Room 100) i zagrebačke Male performerske scene.

Prije početka same predstave, publiku koja je do posljednjeg mjesta popunila prostor kluba, pozdravio je Ivan Kralj, ravnatelj Festivala novog cirkusa.

– Sve je počelo sa svrbežom na leđima. Svrab, zatim i peckanje – započeo je Kurt priču, uz podršku Jorisa Vanvinckenroyea koji mu je stvarao glazbenu podlogu na kontrabasu i tako držao publiku 60-tak minuta u “magie nouvelle“.

– Što je sa vašim lažima? Jeste li dobri u laganju? – zapitao je Kurt retorički splitsku publiku.
– Laži su sastavni dio života. Netko je bolji a netko lošiji u tome. One su fantazije a tijelo ih adaptira, i kad se privikne, to je znak da smo povjerovali u njih.

Nakon kratke opaske o lažima, slijedio je i praktični dio. Kurt je pomoću gošće iz prvog reda poslao u publiku četiri kestena, tri smeđa i jedan bijeli. Nakon nekoliko trenutaka pozvao je osobe kod kojih su se našli kesteni da mu se pridruže na pozornici. Sugestivnim pitanjima i promatranjem govora tijela pokušao je doći do bijelog kestena, kao i do riječi koje su bile napisane na istima bez otvaranja šake. Pritom je ukazivao na to tko od njih govori istinu, a tko laž.  Naravno da je pogodio sve, kao pravi mentalist.

Izveo je zanimljivu manipulaciju nad Domagojem čije je tijelo uspio povući nevidljivim konopcem i dotaknuti mu vršak nosa bez direktnog kontakta.

Uslijedio je  zadatak gdje je novih četvero gostiju iz publike moralo pogoditi koja od pet staklenih posuda na pozornici nije “otrovna”. U nastavku je Kurt pogađao inicijale osobe koju je jedna gospođa pokušala sakriti u svojoj glavi, dok je on naravno prije seta pitanja  inicijale zapisao na papir. Uzbudljivo je bilo i gledati kako njegov pomoćnik Jurij, kojem je Maja  mislima slala crtež dok nije na opće oduševljene ispravno nacrtao izmet sa mušicama oko njega. Ovo su samo neki detalji jer kakva bi to bila magija koja se može opisati.

Nakon završetka izvođači su se zahvalili publici i pozvali na zajedničko druženje. Antonia Kuzmanić iz Room 100  im je uručila nagradu koju Festival daje svojim gostima.

Nakon toga imali smo priliku kratko popričati s mentalistom Kurtom Demeyom.

 - Što je to magie nouvelle ?
- To je zapravo spoj iluzionističkih elemenata, bilo novih ili starih, i teatra, pokušavajući stvoriti umjetnost. Ne iz elemenata, nego uz njihovu pomoć. U magiji imamo osjećaj da nam nije dovoljno pet osjetila da bi shvatili što se događa. I tada imamo problem (smijeh).
- Koliko već postoji magie nouvelle ?
- To nije samo po sebi novo, nego je pojava mladih ljudi da ne nudi magiju radi mađioničarskih trikova dovela do umjetničkog istraživanja magije. Ta zainteresiranost i popularizacija za novim došla je iz Francuske. Ja sam iz Belgije, i tamo je isto ta “nova magija” predmet istraživanja. Dosta je prisutna na plesnoj sceni, gdje se posuđuje neke tehnike, stavlja se osoba u središte. Ja osobno kombiniram poeziju, magiju i glazbu i na taj način brišem granice i uvodim publiku u svijet gdje im govorim o lažima.
- Kad ste počeli i kako?
- Bio sam 3 godine u cirkusu, i 7 godina na turneji. Zatim mi je netko dao knjigu o magiji, prema kojoj sam na početku bio skeptičan. Nakon čitanja sam naravno ostao fasciniran i poželjo se baviti magijom. Nastavio san proučavati i dalje srodne knjige, i tako sam došao do dijela o mentalizmu unutar magije. Nakon toga je uslijedio put u Indiju gdje sam savladavao kako staru tako i novu magiju.
- Dolazite iz Belgije. Kako se vlast, bilo lokalna ili nacionalna odnosi prema vašem radu?
- U Belgiji imamo subvencije za osobe koje se bave cirkusom, i (novom) magijom, jer je ona dio cirkusa, i koliko sam upoznat mislim da sam jedini u Belgiji koji primam određenu novčanu potporu kao novomagijski umjetnik. I za moj novi projekt koji ću radit u Hrvatskoj, imam pokrivene neke troškove, ne troškove putovanja, ali za vrijeme kad budem tu, za hranu, spavanje, neke troškove opreme, vlada je osigurala novac. Stoviše, i njoj je u interesu da radim po inozemstvu. Dakle, ja sam profesionalac, živim od svog rada, imam status umjetnika i imam određen broj angažmana od kojih živim. Kad ne radim jer nemam predstave, ili zbog bolesti,  zbog svog statusa umjetnika primam naknadu za to vrijeme.
- Možete li zaista čitati misli, kako to obično ljudi očekuju kad im se predstavite kao mentalist, imajući najčešće u vidu lik iz istoimene američke serije?
- Da, zaista mogu. Ali tko je zapravo mentalist? To je osoba koja izriče neku tvrdnju. To je osoba koja stvara iluziju da može čitati misli, i pritom uvjeri publiku u tu iluziju. E sad, za stvoriti takvu iluziju potrebno je proniknuti u tajne zanata i to naravno nikada nećete vidjeti u seriji jer iziskuje jako puno vježbe, koncentracije i psiholoških tehnika. I kad me pitate mogu li zaista čitati misli, moj odgovor je ne više nego i vi. Jer na nekoj bazičnoj razini, dok promatramo ljude na ulici, možemo izreći cijeli niz tvrdnji od kojih će neke biti i točne, promatrajući govor tijela, facijalnu ekspresiju ili mimiku. Televizijske serije stvaraju fantaziju, to je moć televizije. Ali naravno, postoje tehnike kao što je neurolingvističko programiranje, gdje po nečijim očima vidimo govori li netko istinu ili se trudi odlazeći u prošlost po laž. Kao što na primjer ne možemo lagati unatraške. Ali kao što kažem u predstavi, jedini moment, možda, kada ne možemo to vidjeti je kad osoba prihvati laž kao istinu. Kad je prihvati i mentalno i tjelesno, onda je problematično.

I.G.

Razgovarali: Petra Rosandić/Ivan Galić

Nakon prvog koncerta u FESB-ovom “Stopu” od kojeg je prošlo 25 godina, Laibach je u ponedjeljak otvorio splitski IKS Festival i počastio ga dvosatnom svirkom. Ovaj je slovenski kolektiv ili pokret, kako se vole nazivati, napunio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta povodom promocije albuma Spectre. O Spectrovom manifestnom karakteru i izravnosti, pojavama prema kojima je usmjeren (po mnogima doduše pomalo tupljom ali optimističnijom oštricom), i pojavama koje želi inicirati, politici, pojedincu i kolektivu, utopiji, mijenjanju svijeta i herojima digitalnog doba, razgovarali smo s Ivanom Novakom.

 Opišite nam kako i koliko je nastajao album drukčiji od dosadašnjih, kakvog je koncepta i koju poruku nosi?

- Ovaj album nije nastajao dugo. Počeli smo ga raditi prošle godine otprilike u ožujku, a bio je gotov i već smiksan u kolovozu, jer je dogovor bio da se lansira već u listopadu. No na kraju je Mute, naša diskografska kuća, odlučila sve ipak prebaciti na veljaču pa onda kasnije i na ožujak, zbog nekakvih njihovih internih problema s distribucijom. Što se koncepta tiče, on je jednostavan: Spectre je naša partija – odlučili smo osnovati političku partiju, kao grupa.

Prvi put?

- Prvi put. Prije se uopće nismo bavili politikom. Bavili smo se politikom u nekom transcendentalnom obliku u smislu definicije odnosa između umjetnosti i politike, kulture i politike. Nikad nismo htjeli biti angažirani u smislu konkretne politike, ni sad nismo. Još uvijek nas zanima politika kao takva, ne nekakva kompletno angažirana politika, osim što smo sad napravili jedan korak dalje i odlučili da umjesto kluba fanova osnujemo partiju Spectre. Tražimo ljude koji će se inspirirati time što mi radimo, međusobno se povezivati i na kraju krajeva stvarati nekakvu alijansu pametnih ljudi uključenih u lokalne, pa i globalne probleme. U ovom vremenu sve je moguće. Zašto ne bismo to iskoristili za nešto što ima smisla?

Mediji su koliko toliko složni oko toga da se album proglasi manifestom u stihu, koliko je to utopijski i što nam je  utopija danas? Album nosi otvorene i jasne imperative usmjerene prema pojedincu.

 - Da, utopijski je i ništa nije loše u utopiji. Utopija je nužna projekcija svega što radiš. Život je banalan i ono što ga pokreće u nekakvom smislenom i misaonom krugu je utopija. Zato smo to odlučili napraviti. Nije ovo još uvijek angažirani album u smislu dnevne politike, još uvijek on samo nosi poruku – Hajde! Razmišljaj.

Znate da vam se zamjera sljedeće: koliko ste aktualni po pitanju cjelokupnog koncepta, ili izravnije, jer je  povezano, koliko vam se publika pomladila?

 - Pa moram priznati da mi sistematično radimo na tome da ne ostanemo krugu ‘Mi smo sad pronašli formulu i to ćemo sad gurati u beskonačnost jer to je to.’ Znamo da nam se to zamjera ali mi se naprosto ne želimo uloviti u taj sustav. Nas konstantno zanima kako srušiti vlastitu veličinu, svoj vlastiti jezik. Ne zanima nas ponavljati svoj vlastiti jezik i zato naravno gubimo publiku ali dobivamo i novu, mlađu. Za razliku od nekih drugih grupa koje se ponavljaju gurajući istu publiku koja će…

Izumrijet?

 - Da. Nakon nekoliko koncerata. Nije to sasvim pragmatski nego jednostavno vjerujemo da moramo pronaći neki izraz koji je relevantan ne samo za stariju publiku koja nas zna već 30 godina, nego i za mlađu publiku čije kontakte moramo pronaći, a koja sad otkriva takve neke paradigme.

Ta mlađa publika nije živjela u istom političkom sustavu, postoji li razlika?

 - Što je kapitalizam nego najsofisticiraniji oblik totalitarizma. Taj komunizam nije usporediv s ovim što se sad događa. To se zna već dugo vremena.

Sad vlada tiranija izbora?

 - Da, odabireš između dva ista proizvoda različito upakirana.

Koliko vam godi nastupanje u kulturnoj instituciji koja drži pedigre konzervativnosti?

 - Mi idemo preko toga i drago nam je da se to događa. I da ima ljudi koji uspješno presjeku taj jaz između takozvane visoke i niske kulture. Volimo se i trudimo pojavljivati u kontekstima gdje ne pašemo. Hvala bogu Laibach ima automatski već takav pedigre pa nas i zovu na takve festivale (jazz, folk, metal)  na kojima je publika u smislu glazbenog izbora, već fiksirana, pa ih uzdrma naša pojava.Uvijek je bolje da se pojavljuješ tamo gdje ne pašeš.

A u tehničkom smislu?

 - Možda malo problematičan, ali postoje klubovi koji su puno lošije opremljeni pa je ovo bio jedan komforan koncert u tehničkom smislu. Mogli smo napraviti puno više nego u underground sferi, gdje i ne nastupamo. Ne vidimo sebe više kao underground ali volimo različite koncerte i nije nam problem nastupiti i u tom kontekstu ako to ima naravno, nekog smisla.

Mislite li da glazba još uvijek može mijenjati društvo? Kakav je osjećaj utjecati?

- Apsolutno. Pa mi smo promijenili svašta.

Što konkretno?

 - Pa čujte, propala je Jugoslavija. I tu smo nešto napravili. Iako nam je sad žao. (smijeh)
Ma da, naravno, može mijenjati. Ne nužno uvijek na bolje. Svi glazbeni heroji ’60ih i ’70ih promijenili su puno toga i to treba priznati, i kasnije ’80ih, i dalje su se stvari mijenjale. Glazba kao kultura, kao metafizika, uobličeni zeitgeist, može. Mi se i ne smatramo muzičarima. Nego inženjerima. Duha.

Ali može li glazba restrukturirati centre moći, odlučivanja?

 - Može se i tu puno napraviti, sve je to povezano. Ipak je to ona teorija o leptirima.

Jesu li Snowden, Assange i Manning junaci našeg doba ako takvi postoje? A ako ih niste nužno htjeli napraviti junacima, zašto ste ih uzeli kao motiv?

 - Ako jesu, jesu. Ako ne, nisu. Živimo u nekom digitalnom dobu gdje je sve to postalo problematično. To uzimanje podataka i praćenje osoba, to je problematično. I to što su zviždači napravili je vapaj čovječanstva: nisu to napravili iz profita nego iz apsolutno etičke pozicije. I to nam je bilo fenomenalno. Ta don Quijoteovska pozicija. I ako baš hoćeš, da. To su heroji.

Photo: FALIŠ

Emir Imamović Pirke, rođen je 1973. godine u Tuzli.  Dugogodišnji je novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Objavio četiri romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince, Tajna Doline piramida, Treće poluvrijeme i Vršenje dužnosti. Njegov prvi roman, “Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”, izašao je 2006. godine u izdanju izdavačke kuće AGM Zagreb. Knjiga se temelji na istinitom događaju otmice četiri djevojčice na regionalnom putu Novi Šeher – Prnjavor  u općini Tešanj.

Emir je ujedno i direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ) čije je drugo izdanje upravo završilo. U razgovoru saznajte koliko je FALIŠ bitan, uči li društvu iz svojih pogrešaka, što se događa s lijevom opcijom u Hrvatskoj i tko je zapravo Emir Imamović Pirke.

Završen je drugi FALIŠ. Publika je prigrlila Festival, osjećajući da nisu sami u svojim razmišljanjima. Smatrate li da je FALIŠ uspio makar donekle ogoliti sustav i da li je uzvratio udarac svima koji smatraju da je bilo kakva promjena zapravo utopija?

Sustav se, rekao bih, odavno ogolio sam, a FALIŠ je samo naglasio tu činjenicu, usmjeravajući publiku – i sve nas koji ga organiziramo – ka segmentima raspadajućeg kapitalizma, koji se, uz ostalo, održava na životu i stvaranjem dojma kako je promjena  utopija. Da, proces promjena je spor, trajat će desetljećima, i to u boljem slučaju, ponekad će se činiti kako je sve uzalud, ali je neizbježna, nazvat ću je, reorganizacija sustava, ma prije njegovo resetiranje. U knjizi u kojoj je objavljen razgovor između Ester Vivas i sestre Terese Forcades, piše kako se u ovom trenutku proizvodi hrana za dvanaest milijardi ljudi, a opet gladuje svaki sedmi stanovnik planeta na kojem nas je sedam milijardi. Mislim da ne treba niti jasniji, niti uopćeniji primjer za početak priče o laganoj smrti kapitalizma.

Koliko zapravo poruke FALIŠ-a mogu doprijeti do građana?

Ne znam. Netko je, mislim John Ford, kazao kako se poruke šalju Union Expressom, a filmovi služe za zabavu. Parafrazirajući ga: poruke se šalju e-mailom ili mobitelom, a na FALIŠ-u se insistira na tome da se razgovara. Nisam siguran da mi možemo govoriti o nekoj konkretnoj poruci Festivala, osim ako pod njom ne podrazumijevamo insistiranje na pogledu ka stvarnosti iz perspektive koja nije nametnuta i bez religijskog pristupa kapitalizmu.

Kroz vizualni identitet dotičete se i deindustirijalizacije. Prve godine su na plakatu stajali dimnjaci TEF-a, ove godine kartice bivše poznate konfekscijske kuće Revija, smatrate li da društvo uči iz svojih pogrešaka i uništavanja iz prošlosti, ili samo ostaje žal za prošlim vremenima i nastavlja se živjeti, bez razmišljanja i učenja o „boljoj“ prošlosti/budućnosti?  

Yanis Varoufakis, grčki ekonomist i socijalist je kazao kako se povijest ponavlja onima koji njene greške ne percipiraju, već ih još i ponavljaju. Prošlost, pa i industrijsku, ne treba glorificirati, niti treba o njoj govoriti nekritički, ali je, prvo, ne treba ignorirarti, niti joj se pristupati navijački. Nije, naime, točno da je sve, kako kaže TBF, prije bilo bajno, ali jednako tako nije bilo ni grozno. Blesavo je slaviti doba u kojem su tvornice poslovale sa gubitkom, a opet dijelile viškove, kao što je jednako nepametno slaviti vrijeme u kojem je jedna industrijska regija preko noći osuđena na uslužne djelatnosti.

Sreća ljevice je, kako kaže Žižek, što nema niti jedno iskustvo na koje se može do kraja osloniti. Nama, kako bi rekla Teresa Forcades, ne trebaju ni kapitalizam ni centralni komiteti, već nešto sasvim novo, nešto što možemo stvoriti samo ako dubinski propitamo i, uz sve ostalo, industrijsku prošlost.

Mnogi navode kako je FALIŠ oživio lijevu misao u Dalmaciji, no ipak nekako sam mišljenja da lijeva misao nije nikad ni umrla u Dalmaciji, samo već dugo nije imala svoga predstavnika.

Točno tako. Ideje ljevice bile su, u različitoj mjeri, prisutne i kroz regionalne stranke i neovisne kandidate – i danas su, ali, ponavljam, u nekoj mjeri – i kroz Feral Tribune i kroz radove umjetnika, bez obzira je li riječ o piscima, glazbenicima ili konceptualistima poput Siniše Labrovića. Zato se, realno, FALIŠ tako lako primio u Šibeniku i postao predmet zanimanja na području od Metkovića do, barem, Zadra. Dalmacija se razvila na radu u neposrednoj proizvodnji, pa je prirodno, pokazalo se, organizirati nešto poput FALIŠ-a.

Problem pravih predstavnika ljevice, barem u političkom smislu jest problem ovog društva, mislite li da politička scena nema snage za pravu lijevu opciju i koliko ćemo dugo morati birati između lijevog i desnog centra, te nekih trećih koji se godinama izmjenjuju na političkoj traci kao nova nada?

Za potpun odgovor mi treba valjda dva mjeseca… Da, očito je kako se politika svela na široki centar kojem privid dinamike i ideoloških razlika daju male, karikaturalne desne stranke i poneka navodno lijeva, sa rokom trajanja  kao kod jogurta. Očito je da u Europi postoji trend novih lijevih partija, od Syrize, preko Die Linkea do Podemosa; zatim, na izborima u Švedskoj je sudjelovala Komunistička partija, u Francuskoj komunisti desetljećima vladaju u nekim gradovima…

Sa druge strane, u Hrvatskoj je razgovor o ljevici – priča na rubu rata, obzirom na različita tumačenja prošlosti. Ako je Subversive u mainstream uveo termin neoliberalizam i njegovu kritiku, onda FALIŠ, uz ostale, radi na dekontaminaciji termina kojima se dvadeset godina daje krivo značenje. Kada, dakle, politički govor oslobodimo od tih krivih, neutemeljenih čitanja, ostat će nam da se upitamo: je li bolje imati novu lijevu, istinski lijevu stranku ili pak stvoriti klimu u kojoj bi se neka od postojećih mogla okrenuti ovome o čemu govorimo? Točnije, istupiti iz centra i odbaciti okvir u kojem je socijaldemokracija ikebana klijentelizma i kapitalizma…

Ima, naime, problem za koji još nije nađeno rješenje: uspon istinskih lijevih stranaka mobilizira i ujedinjuje centar i na kraju uspjeh koji stranke ostvare, a on nije mali – u Sloveniji je Združena ljevica osvojila šest mjesta u parlamentu – ostaje nematerijaliziran. Slažem se da, kako kaže Tariq Ali, moramo osvojiti politiku, samo što ne znam do koje točke emancipacije javnosti treba doći da pokušaj ne bi propao.

Kolika je odgovornost politike, medija, Crkve što građani u današnjem sustavu teško odvajaju bitno od nebitnog?

Ogromna. Evo samo jedan primjer: u vrijeme FALIŠ-a je četrdeset i jedan radnik iz takozvane valjaonice u sklopu onoga što je ostalo od TLM-a dobio otkaz. Šibenski biskup Ante Ivas koji se već tjednima svađa sa jednim lokalom, o tome nije rekao ni riječ. U novinama je vijest objavljena kao TV program, kao nešto što je uobičajeno, a ja ne znam da je jedna, bilo koja stranka, tim povodom izdala barem priopćenje za javnost. Naravno, primjer nije niti jedini niti je rijedak. Kada se bitno zamijeni nebitnim, bitno ispada iz fokusa, a to je savršena klima za najgore namjere bilo koje vrste.

Na koji način se vratiti osnovama, gdje prihvaćamo činjenicu da smo svi jednaki i zaslužujemo ista prava? Pogotovo kada živimo u društvu gdje je svačija istina ona jedina i prava, bez dopuštanja propitivanja iste.

Uh… Svatko, naravno, ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice, a kod nas činjenice stradaju ako ne služe projiciranoj istini. Zato su, mislim, događaji poput FALIŠ-a važni. Mi očito moramo učiti razgovarati i kada naučimo bit ćemo na kraju početka jednog dugog procesa. Jako dugog točnije, jer mi nekada jesmo živjeli u društvu jednakih šansi, ali nikada u društvu jednakih ishoda i navodna jednakost je imala granicu na kojoj je prestajala da postoji. Danas, međutim, nema ni onog privida.

Izjavili ste u jednom intervjuu kako je objektivnost najveća izmišljotina, te da niste i ne želite biti objektivni. Da spomenem parolu i FALIŠ-a „Jedna borba, još jedno mjesto“, kako rođeni Tuzlak s današnjim životom u Šibeniku živi svoju borbu?

Ma kakva objektivnost…  Ne vjerujem da dvoje ljudi na isti način mogu vidjeti nebo, a kamoli što drugo. Uostalom, puno je poštenije deklarirarti se i iz te pozicije djelovati, nego hinjiti objektivnost i u isto vrijeme, ako govorimo isključivo o novinarstvu, služiti interesima oglašivača. Što se tiče borbe… Pa ja radim, manje – više, isto što sam radio i prije, naročito kroz sarajevske Dane, samo što malo mijenjam forme aktivizma. Ja, jednostavno, imam potrebu biti protiv društva diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Jednom ste napisali da se pripadnost određenoj kulturi ne mjeri mjestom rođenja umjetnika ili njegovim nacionalnim određenjem. Pa za sam kraj, tko je zapravo Emir Imamović Pirke?

Da, to sam napisao u tekstu o Emiru Kusturici, braneći njegovo pravo da se osjeća dijelom neke druge, a ne bosanskohercegovačke kulture, odnosno da bude Srbin i pravoslavac, a kritizirajući njegovu odluku da bude srpski nacionalista i da u ime nacionalizma žrtvuje poetiku. A ja? Pisac, novinar, pušač, oženjen, otac dvoje djece, kreditno neopterećen igrom slučaja i… Radnik u neposrednoj proizvodnji teksta, u najkraćem.

*

“Dom mladih je sreća ali i problem”
Već smo pisali o uspješnoj prijavi  Doma mladih na pilot-program Prostori (su)djelovanja pomoću kojeg će se financirati dokumentacija kako bi se realizirala obnova iz različitih fondova. O tome, ali i o Platformi, Platformatu, Domu mladih, kulturnoj strategiji, EPK-u, nebulozama u financiranju kulture, gradskoj politici prema nezavisnoj sceni i drugim problemima razgovarali smo detaljnije s Antonijom Kuzmanić, koordintoricom Platforme Doma mladih

Objasni nam prvo što je pilot projekt ‘Prostori (su)djelovanja’? O čemu se radi?
- To je projekt Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koji potiče suradnju gradova, odnosno jedinica lokalne samouprave, sa civilnim društvom – koalicijom udruga u prepoznavanju društvenog ili društveno-kulturnog centra u vlastitom prostoru, gradu, zajednici,  koji ili već postoji ili bi se trebao razviti. Osim Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, partneri projekta su Zaklada Kultura nova, Regionalni centri podrške za razvoj civilnog društva i Centri znanja za društveni razvoj. Natječaj je izašao u lipnju, Platforma je uspjela „izlobirati“ u Banovini da se prepozna važnost ovog programa za projekt Dom mladih kao i sama aplikacija na isti. Inicijativa za prijavu je krenula s naše strane, uz suradnju s Uredom za kulturu i Uredom za europske fondove. Kad smo skupili dokumentaciju i priloge MKC-a i Platforme priložili smo ih prijavi. Pretprošli tjedan smo doznali da se Dom mladih pozicionirao u tu A-kategoriju gdje su visoko pripremljeni projekti.

Što znači A kategorija?
- To znači da se iz prikupljene dokumentacije vidi, tj. jasna je potencijalna suradnja s Gradom. Kad govorimo o suradnji, misli se ustvari na suupravljanje prostorom. Znači, da Dom mladih nije niti gradski niti od nezavisne scene, nego da je to jedan resurs kojeg čitava zajednica može koristiti i zajedno osmišljavati programe, a kasnije kad uvjeti budu bolji i realizirat taj društveni, odnosno socio-kulturni centar.

Što slijedi dalje? Na što obvezuje ovakva ocjena Platformu, Grad ili Dom mladih?
- Snaga uspješne prijave leži u tome što je Grad, s ovom prijavom pokazao da želi surađivati,  da se s prostorom Doma suupravlja i suodlučuje sa civilnim društvom, i da se stvori partnerski odnos u kojem nitko nema dominantnu ulogu i da se sve radi zajedno. Na sastanku u prošlu srijedu Nacionalna zaklada je prezentirala plan aktivnosti, mi početkom studenoga zajednički moramo predati troškovnik za prihvatljive troškovi, onda potpisujemo ugovor o razvojnoj suradnji sa Zakladom, i onda će se početi financirati dokumentacija koja je potrebna za prijavu projekta obnove Doma. Cilj ovog programa je da se svim gradovima i nezavisnoj sceni pomogne da se što prije mogu početi prijavljivati na projekte fondova EU-a, kojih je puno, ali isto tako, teško je očekivati da će novci za obnovu doći iz jednog izvora nego jednostavno treba napraviti diferencijaciju izvora financiranja. Isto tako nije poanta da se zgrada obnovi i onda padne na proračun Grada ili države, zbog čega se rade analize održivosti projekta.

Kako ti ocjenjuješ ovaj program?
- Ovo je pilot projekt. Za sada smo zadovoljni. Uvijek je lijepo kada potpora ne ostane samo financijska već se radi uistinu o suradnju i stavljanju i ljudskih kapaciteta na „raspolaganje“ da se što kvalitetnije projekti pripreme za fondove Europske unije.

Kakav je to natječaj ministarstva turizma što ga je savjetnik Baković spomenuo u medijima?
- Natječaj ministarstva je baš takav jedan primjer kako iz različitih izvora prikupiti sredstva da se dovrši obnova. Trenutno za dovršenje dokumentacije imamo tri izvora: Prostori (su)djelovanja, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a i ako bude uspješna prijava, jedan dio će se moći financirati sredstvima Ministarstva turizma.

Prije dvije godine ste osnovali Platformu Doma mladih. Kakva je prije bila politika prema Domu, tj. kako se se gradska vlast odnosila, u odnosu na današnji „novi“ moment? Što je Platforma zatekla ?
-   Platforma se osnovala velikim dijelom na inicijativu splitske Info zone koja je provodila projekt demokratizacije društva, isto kroz Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva. U biti se shvatilo da je situacija takva da ako se želi išta izlobirati i pomaknuti s mrtve točke, da se trebamo skupiti na hrpicu, vidjeti imamo li zajedničke ciljeve i zajedničku viziju tog Doma i ako imamo, oformiti inicijativu i zajednički djelovati. Kako smo uvidjeli da dio udruga koje djeluju u Domu stalno ili povremeno, zajedno s Multimedijalnim kulturnim centrom ima istu viziju Doma mladih kao naprednog hibridnog kulturnog centra prijavili smo projekt na pilot-program Zaklade Kultura nova koja nas podupire od početka 2013. godine.

Trenutna, najnovija situacija s gradskom vlasti je da sada imamo doslovno potpisanu i pečatiranu izjavu Gradonačelnika da Grad želi s nama surađivat i suupravljati prostorom, i tu je velika razlika između 2012. godine kad smo krenuli s Platformom i danas. Prošla vlast je potpuno ignorirala Dom mladih, utoliko da su se prvi put pojavili u Domu negdje pred izbore. Ni s ovom vlašću ne ide sve super, ali je situacija uistinu bolja.

Platorma je odradila i dva Platformata. Kako ih ocjenjuješ i misliš li da ima mjesta za poboljšanja? Kakvi su odnosi među udrugama u Platformi, kao i s onima koje nisu a isto koriste Dom?
- Festival Platformat je osmišljen radi pozitivnog brendiranja Doma mladih. Znači, radi se o zgradi koja je 35 godina takva kakva je, puno je generacija obilježila i svatko u Splitu ima o njoj mišljenje tipa oće li se rušit, naružuje li vizuru mediteranskog grada, treba li je prodati i napravit neki komercijalni centar ili nešto. Tako da smo mi te 2013. odlučili organizirati Platformat koji će u nekih deset dana medijski zaokruženim i vidljivim događanjima predstaviti kapacitete organizacija koje su tamo i koje bi mogle biti u Domu, kao i kapacitete samog prostora. Tako smo radili protekle dvije godine, i danas smo uvidjeli da to pozitivno brendiranje više nije toliko potrebno, jer sve ove aktivnosti koje Platforma radi su dokazale da tu ima kvalitetnih ljudi koji rade, i neki koji rade više od Grada što se tiče toga da se neke stvari naprave prema naprijed. Tako planiramo da Platformat za iduću godinu bude takav da jača i programske aktivnosti organizacija, tj. da nađemo produkcijska sredstva jer do sada smo ustvari imali sredstva samo za promociju. Sad ćemo imati više sredstava da sam program bude jači i da publika ima bolji, suvremeniji, inovativniji program, da nekako obogatimo tu kulturnu ponudu.

Što se tiče članica, krenuli smo sa šest/sedam, danas nas je petnaest i ubrzo bi trebali narast na sedamnaest. Nisu sve članice koje se u Platformi smještene u Domu, a isto tako nisu ni sve udruge koje su Domu i u Platformi. Jedan dio udruga koje su u Domu smatraju da ne trebaju ući u Platformu, ali mislim da će ubrzo postati „zainteresiraniji“ za Platformu, jer upravo se napravila strategija MKC-a, radi se strategija Doma mladih, radi se kulturna strategija Grada, tako da se neće moći dugo ignorirati promjene koje će se morati dogoditi u Domu mladih.

Nekoliko godina  si na nezavisnoj sceni u Splitu, putovali  ste s predstavama po inozemstvu i ovajali nagrade, kao i po Hrvatskoj, i pretpostavljam da si vidjela kako ona kod njih funkcionira. Maloprije smo spomenuli taj odnos gradskih vlasti prema prema Domu. Kocka je ipak njezino centralno mjesto okupljanja, kao i Dom koji pruža infrastrukturu da ta scena ima kakav-takav krov nad glavom. Stječe se dojam da do sada, niti je scena znala artikulirati svoje zahtjeva i ciljeve do izvedivosti, čast pojedinačnim iznimkama, a nekad ste i na lošem glasu u Gradu – najčešće Klub Kocka, niti je Grad imao pojma što bi s vama, koje su vam potrebe, pa je tu zbunjenost i neorganiziranost uzimao kao alibi da poduzima malo i u krivom smjeru. Kakva je ta scena, ima li kvalitetu, ima li publiku, može li i zaslužuje li bolje? Kako ocjenjuješ taj odnos Grada prema nezavisnoj sceni?
- Pa gledaj, ova vlast računa na nezavisnu scenu u tim svojim jednadžbama i smatra je bitnim dijelom, akterom, i kad se priča o kulturnoj strategiji i o kandidiranju za Europsku prijestolnicu kulture, uvijek je ona dio koji mora participirati i „odraditi“ svoje.
Mislim da sama scena radi dosta, radi raznoliko i radi kvalitetno. Od nezavisne scene su očekivanja velika, a sredstva koja su im iz proračuna na raspolaganju nisu velika. Veliki nerazmjer sredstava i rada nezavisne i institucionalne scene –  koliko mi s jako malo novaca „odradimo“ i koliko je to kvalitetno, nagrađivano u Splitu, u državi i izvan nje,  i što i kako rade kulturne institucije. S druge strane, publika na primjer, nas gleda jednako kao i institucije, znači kriterij publike je jednak. Ja naprimjer, u svojoj udruzi radim i produkciju, distribuciju, administraciju i sto drugih stvari, dok u HNK deset ljudi radi jedno, deset drugo i njih deset treće, i to im opet  ne funkcionira. A kad publika sjedne nama i njima u HNK u gledalište i kada se svijetla izgase (malo patetike) kriteriji su jednaki.

Nezavisna scena bi trebala biti puno bolje financirana, kako to vani i funkcionira. Mislim budžeti su različiti i njima, ali ja tu nemam dojam da nama institucije u kulturi rade nešto jako kvalitetno zbog kojih su ti ogromni budžeti opravdivi, a vani taj dojam imam. Kad se ovdje potroši 2.000,000 kn za neku premijeru, i kad se to onda izvede dva puta, loše ti dođe, jer mi s puno manje novaca proputujemo čitav svijet. S druge strane, neki mali grad u Belgiji isto ima nacionalno kazalište, oni isto potroše, recimo 2.000,000 eura na premijeru, ali ta njihova predstava zaposli i 20 mladih akademskih glumaca/plesača/štagod, proputuje svijet i pokupi nagrade, a tu se, što, izvede dvaput na Splitskom ljetu, i sad bi mi s nezavisne scene trebali biti zadovoljni. Naravno da nećemo biti zadovoljni, tako da će se definitivno ubrzo početi pričati o različitim mogućnostima dodatnog financiranja nezavisne scene.

Stječeš li dojam, pošto dosta vremena provodiš „kampirajući“ po Banovini, kako su kulturni djelatnici, zajedno s pročelnikom za kulturu gosp. Kukom i savjetnikom Gradonačelnika za znanost i kulturu gosp. Bakovićem,  svjesni koliki ogroman novac odlazi u prazno, tj. na održavanje hladnog pogona koji ne stvara novu vrijednost, umjesto da kriteriji, kao što ti kazeš, bude kvaliteta programa, tj. pitanje: što će ove godine HNK , ili GKL sam isproducirati?
- Pa ja se nadam da su svjesni, ono koliko sam ja pričala s njima, oni jesu svjesni. Ne znam, ljudi ne vole ‘talasat’ na tim pozicijama zato što brane iste te pozicije, kuziš. Ali to nije problem grada već čitave države, ali ona takva kakva je, puno novaca ode na suluda zaposlenja, ljudi ne rade ili nemaju posla tu gdje rade jer nema projekata. Mislim, ja na Banovinu gledam kao na jednu veliku udrugu – kad udruga nema projekata na kojima će raditi, onda svi piju kave. Tako i u Banovini, ako nema projekata koje treba izvesti, a zaposlen si na nekom mjestu s kojeg nemaš mogućnost da predlažeš i kreiraš ideje i projektne prijedloge, onda i ti počneš pit kavu i gledat u lučicu…

Taman si me podsjetila, tako je jednom prilikom sociolog prof. Mirko Petrić iznio tezu kako gradska uprava jedva dočeka da nezavisna scena nešto napravi, ili netko treći, tako da to područje ‘autsorsa’ iz Banovine, da neko drugi vodi brigu oko ideja da se oni ne moraju zamarati što i kako stvoriti kulturu u gradu. Barem što se tiče ovog eksperimentalnog, inovativnog ili suvremenog dijela.
- Pa to je sto posto tako. Po meni, nitko od ovih institucija ne pruža građanima neku suvremenu, inovativnu izvedbenu / produkcijsku / edukacijsku ponudu, to sve ide s nezavisne scene. Tu i tamo se nešto i njima slučajno zalomi. (smijeh)

Kulturna strategija. O njoj se već priča, jedno 10-15 godina. Savjetnik Baković u razgovorima za medije je rekao kako je zatražio od kulturnih institucija priloge pri izradi strategije, pa je to prošireno i na udruge. Je li i Platforma sudjelovala?
- Platforma je dobila zahtjev da pošalje vlastiti strateški plan što smo i napravili, i svaka je naša članica poslala pojedinačni strateški plan. Znamo da su svi ti strateški planovi raspoređeni prema području djelovanja udruge Vijećima u kulturi i da su oni odradili nekakvu SWOT analizu scene. Strategija se trenutno izrađuje, ne znamo tko je potpisuje, valjda čitavi Ured za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru i da će ubrzo biti javno predstavljena. To bi se trebalo desiti u listopadu pa ćemo vidjeti kako to izgleda i očitovati se o istoj.

Imaš li kakvu ideju o sadržaju, smjernicama ili kakvoj se kulturnoj politici grad želi približiti strategijom?
- Nemamo nikakvu ideju jer bi i kulturna strategija grada trebala izaći iz šire strategije – strategije razvoja grada, a kako i nju nemamo ne znamo što će biti prioriteti. A s obzirom da do danas nisu organizirani nikakvi okrugli stolovi ili fokus grupe (što smo i predstavili kao model izrade strategije još u siječnju ove godine) ne znamo što nas čeka kao prijedlog kulturne strategije.

Nekoliko gradova je u igri oko kandidiranja za Europsku prijestolnicu kulture. Imaš li kakvih informacija tko su ozbiljniji kandidati a tko se samo malo  želi eksponirati, kao ‘ a mogli smo i mi’, s obzirom da je kandidatura zahtjevna i nema švercanja?
- U travnju 2015. godine kada je rok za predaju projektnih prijedloga ćemo doznati točan broj gradova, ali za sada devet, deset gradova priča da nešto rade po tom pitanju i da će se prijaviti. Rijeka i Pula strukturirali su timove, neki gradovi imaju dobar marketing… Vidit ćemo… (smijeh)

Na tom tragu, u nekoj predvidljivoj budućnosti, sad kad su svima puna usta kulturnih strategija, kako zamišljaš Dom mladih u toj koncepciji strategije, ili Splita kao prijestolnice kulture?
- Pa Dom mladih bi definitivno trebao biti jedan od najbitnijih infrastrukturnih resursa prijestolnice kulture. Poanta dobro zamišljenog projektnog prijedloga i dobro izvedene Europske prijestolnice kulture, zbog koje grad nositelj neće bankrotirati u pripremnim godinama ili onima koje slijede iza samog EPK, je da se ne ide u velike infrastrukturne zahvate i gradnju novih prostora. Nikome nije u cilju gradnja novih zgrada i imanja novih ustanova u kulturi na budžetu.

S obzirom da grad nema bogatu industrijsku baštinu, i nismo kao Zagreb ili Rijeka koji imaju više prostora koji se koriste ili bi se mogli koristiti za kulturne sadržaje, sve osim Doma, uz tu novonajavljenu koncertnu dvoranu bi bilo čudno i suludo da se desi.

Jesi možda bila u nekoj prijestolnici kulture?
- Jesam, u Marseilleu.

I što mu je ostalo nakon gubitka statusa? Jer dosta njih misli da će se otvoriti gradilišta kao ’79 za MIS.
- Od infrastukture mu je ostao Muzej europske i mediteranske civilizacije. U Francuskoj su ti svi veliki nacionalni muzeji grupirani u Parizu osim ovoga koji je izgrađen u sklopu EPK, koji ima neku brutalno veliku posjećenost, stvarno su to odlično izveli.

Poanta je imati kvalitatan program tijekom čitave godine, a ne gradnja. Naravno, postoji dio oko kulturne infrastrukture, ali nije naglasak na preizgradnji koja će rezultirati da ćemo u godinama nakon EPK imati nove institucije u kulturi koje će sjesti na gradski i državni proračunu, nego je važan program. Imam kolegu iz žirija Circus Next-a (europska platforma za razvoj suvremenog cirkusa) koji u portugalskom gradu Guimaraesu vodi kulturni centar izgrađen sredstvima za EPK 2012., a koji sada ugošćuje međunarodni program suvremenog plesa, glazbe, cirkusa, performansa…

Što je Platforma postigla u ove dvije godine?
- Što se tiče nas iznutra, odradili smo bitan dio unutrašnjeg poslagivanja što nam je i omogućilo da narastemo do broja 15, to jest 17, organizacija civilnog društva i ustanove u kulturi u članstvu i da dalje funkcionira provedba zacrtanih aktivnosti.

Ojačali smo poziciju Platforme koja se pozicionira kao neizbježan akter u formiranju kulturne politike prema Domu mladih što pokazuje i prijava na Prostore (su)djelovanja. Zastupljeni smo u koordinacijskim tijelima za projekt obnove ili kroz MKC, arhitekte ili kroz samu Platformu i guramo i zagovaramo da se surađuje s nama kao korisnicima zgrade i da se otvore svi mogući kanali između različitih aktera – Grad, Županija, Razvojna agencija, različita ministarstva i zaklade…  i da se čim prije dovrše projektne dokumentacije i da se počnemo prijavljivati na fondove EU.

Velik dio aktivnosti usmjerili smo prema transparentnom radu Vijeća u kulturi javnog poziva za javne potrebe u kulturi Grada Splita. Mislim da si i sam bio na tribini u listopadu prošle godine kad smo nekoliko sati pokušavali doznati od predstavnika Grada tko je ta osoba koja nakon rada kulturnog vijeća i njihove preporuke odlučuje o odjelima financiranja i kako se kreiraju prioriteti. Nakon te sulude situacije na tribini, na kojoj nismo doznali niti jedan odgovor na pitanje, i razgovora s Uredom i Savjetnikom uvedene su promjene, sada članovi Vijeća objavljuju ocjene i razloge zašto su određeni projekti odabrani za financiranje ili nisu i u kojem iznosu. Također su uvedeni ugovori za razliku od prijašnjeg nepostajanja istih, dogovoreno je da se ranije objave rezultati…

Radi se o pozitivnim promjenama na koje nastavljamo daljnja zagovaranja: promjene ugovora koji će regulirati dinamiku uplate odobrenih sredstava, jaču komunikaciju između Vijeća u kulturi zbog usuglašavanja stavova oko financiranja međugradskih i međunarodnih projekata kao i uvođenje dodatnog vijeća u kulturi. Ako Zagreb ima 9 vijeća u kulturi, Rijeka 7, Pula 6, a Split 4, očito je da nisu sva područja djelovanja udruga sa nezavisne scene pokrivena što dovodi do situacije da se određene udruge i/ili pojedinci uopće ne prijavljuju na natječaje jer ne spadaju niti u jedno područje ili im Vijeća redovito odbijaju prijave jer „ne spadaju u njihovo područje rada“.

Nastavno na tribinu o financiranju nezavisne kulture u sklopu ovogodišnjeg Platformata istu ćemo ubrzo i publicirati

To su ta područja našeg djelovanja: sve vezano za projekt obnove Doma mladih i njegovo korištenje, zagovaranje promjena u kulturnim politikama u zajednici, jačanje nezavisne scene i scene mladih/za mlade i unutrašnje jačanje same Platforme.

Photo: Dan Oki

Nakon 30 godina vrlo nestabilnog, ali zapaženog djelovanja legendarni zagrebački impro jazz eksperimentalni sastav Cul-de-Sac, prvi impro bend na ovim prostorima, po prvi put nastupa u Splitu. Cul-de-Sac nastao je 1986. u Zagrebu, u desetljeću koje je mnogo toga promijenilo u hrvatskoj glazbi i donijelo mnoštvo novih bendova, projekata i suradnji. Ovo je bio prvi jugoslavenski impro band, a osnovali su ga glazbenici Dragan Pajić – Pajo (el. Gitara) i Damir Prica Kafka – Capri (saksofon).

O bendu, njegovom početku, suradnji s Pajom, entuzijazmu i energiji, beskompromisnoj glazbi koju stvaraju, razgovarali smo s Damirom Pricom Kafkom – Caprijem, osnivačem Cul-de-Saca i Darkom Rundekom, basistom Cul-de-Saca od 1989. godine.

Cul-de-Sac po prvi puta nastupa u Splitu. Vašu glazbu često karakteriziraju kao improvizaciju s elementima free jazza, noise rocka, suvremene glazbe, minimalizma i elektronike. Mnogo je tu nabrojanog, no naravno bez emocija i slobodnog toka svijesti glazbe ne bi ni bilo. Na koje je načine Cul-de-Sac opstajao i kako se odupro stavljanju glazbe u posebne ladice čineći beskompromisnu vlastitu ubrzanu evoluciju?

Capri: CDS je od samog početka bio band kroz koju su prolazili mnogobrojni glazbenici koje je zaintrigiralo stvaranje glazbe koja se zasnivala na improvizaciji, ekspresiji, potpunoj slobodi od forme i novom načinu izražavanja. Nije bilo čvrste glazbene strukture, često nismo znali šta radimo, kuda nas to vodi…nekad je zvučalo vrlo interesantno, nekad baš i ne, ali vjerovali smo u to što radimo.

Pajo je nakon povratka iz Amsterdama uz neke stare članove, okupio mlađu generaciju glazbenika s novom energijom i idejama i CDS je evoluirao u Orkestar za ubrzanu evoluciju koji je mogao svirati u formaciji od 2 do 17 glazbenika, ovisno o vremenskim i financijskim uvjetima. Mogla je to biti samo elektronska glazba, ili elektroakustična, ili je naglasak bio na brass i ritam sekciji uz podršku ostalih instrumenata, ali uvijek uz Jinxove autorske slajd projekcije.

Koncertom u Splitu, obilježavamo 28,5 godina nepostojanja grupe CDS.

Dragan Pajić Pajo, osnivač grupe Cul-De-Sac i dobri duh zagrebačke eksperimentalne scene, preminuo je nakon teške bolesti. Darko, vi ste se bendu priključili 1989. godine svirajući bas. Koliko ste prije surađivali s Draganom Pajićem – Pajom i kako je tekla suradnja?

Darko: Cul de sac je naša jedina suradnja ne računajući impro ponedjeljke i spontane sejšne. Suradnja je tekla prilično glatko. Lako bi se dogovorili.

Kroz Cul-de-Sac je prošlo mnoštvo sjajnih glazbenika. Kako danas održavate entuzijazam i otvorenu formu nastupanja? Kakav je osjećaj na koncertima stvarati neočekivano, izbjegavajući već viđeno?

Darko: Kad čovjek ima povjerenja u bend, a bend povjerenja u slučaj, možemo uživati u slušanju obojeg. I kad radim na muzici koja teži kristaliziranju formi, taj proces slušanja i igre služi kao ishodište. Često mi se čini da je i najbolji aranžman manje uzbudljiv od improvizacija, iz kojih je nastao. Podijeliti taj proces s publikom poseban je izazov, koji mi je kao frontmenu i prepoznatom kantautoru teško nositi. Kao basist i jedan od članova benda, osjećam se na za to povoljnijem mjestu. Na probama i koncertima Cul de Saca moja se muzikalnost raduje.

Capri: Entuzijazam se može održati kad glazbenici imaju potrebu i tendenciju upustiti se u nova eksperimentiranja i istraživanja, zaroniti u njima nove glazbene izričaje i pokušati se maksimalno stvaralački osloboditi. Improvizacija je proces u kojem trenutačno nastaju novi zvukovi, melodije, strukture, harmonije, ritmovi… proces interakcije i komunikacije među glazbenicima koji je uvijek drugačiji i nepredvidljiv.

Možete li publiku koja očekuje vaš nastup u Splitu pobliže upoznati s današnjim sastavom Cul-de-Sac?

Capri: U današnjem su sastavu Darko Rundek-bas i elektronika, Igor Pavlica-truba, Damir Prica Kafka-sax, klavijature (sva trojica su bili članovi grupe Haustor. Igor je stalan član grupe Jinx i Kavasaki 3P), pjevačica i trubačica Andreja Kosavić (osnivačica grupe Pink Noise Quartet i Drank Boat Orkestra), Neven Jurich-rog (jedan od prvih članova CDS i glazbenik u Kugla Glumištu), gitarist Franjo Glušac i bubnjar Bruno Vorberger (osnivači i članovi grupe Peach Pit i grupe Franz Kafka ensemble) i Miro Manojlović-vibrafon i udaraljke i Nikola Vincelj Jinks-slajd projekcije.

Još je najmanje četvero izuzetnih glazbenika izostavljeno s ovog nastupa zbog ne baš dobrih financijskih prilika.

Jednom ste izjavili „Svijet se brzo mijenja“, koliko se promijenio Darko Rundek i što nam u svijetu koji se mijenja nakon gotovo 30 godina postojanja može ponuditi Cul-de-Sac?

Darko: Eh, promijenio se on, ali i nije. Nadam se da je danas sličniji onom na početku mijena. A svijet ko svijet. Zakoni rade svoje. Cul-de-Sac nam nudi koncipiraniji koncert nego prije i na neki se način zrelije otvara prema razmjeni s publikom nego u ranijim fazama mog sudjelovanja, ne gubeći pri tom taj opori okus slobode.

Cul-de-Sac ne poznaje komercijalne kompromise. Koliko je važna uzajamna pažnja glazbenika i publike, te da li je danas teško doći do publike?

Darko: Pa na zadnjim koncertima je bilo iznenađujuće puno publike koja je ostajala do kraja, namjernici bi se zadržavali i svi bi izlazili dobre volje. Oboje mi se čini ok pa se ne bih zadubljivao.

Capri: Moramo priznati da smo upoznali komercijalne kompromise, naime svirati ćemo vrlo komercijalan repertoar sastavljen od hitova CDS i nekoliko obrada poznatih free jazz skladbi kao sto su Blase, Brown Rice i Theme de Yoyo. Osim toga, pristali smo svirati na prihod od ulaznica, sto znači da je moguće da nećemo biti u minusu većem od 2000 kn.

Vrlo je ugodan osjećaj kad čuješ od nekoliko ljudi iz publike da su doživjeli nešto lijepo i izuzetno za vrijeme koncerta. U principu, za takvu vrst glazbe ne postoji širok krug publike i na to smo navikli.

I bilo bi zabrinjavajuće da nas prihvati previše ljudi.

Priprema li se objava arhive Cul-de-Sac, te može li vas publika u zemlji i inozemstvu još negdje čuti nakon koncerta u splitskom Domu mladih?

Capri: Ako dobijemo sredstva od gradskog i republičkog fonda, u sljedećih godinu, dvije, digitalno bi arhivirali opus Dragana Pajića Paje i CDS, nadam se i izdali dvostruki vinil. To je bila Pajina velika želja.

Nakon Splita sviramo u Šibeniku u klubu Azimuth, a sljedeće godine mogući su koncerti u još nekim gradovima Hrvatske, možda i izvan zemlje. O tome vodi brigu naša menadžerica Natasha Kadin.

Darko: Nadam se da me promocija novog albuma s Rundek Cargo Triom neće spriječiti da u njima sudjelujem, a ako i bude, nije problem za Cul-de-Sac, jer ima još tri izvrsna basista koji me mogu zamijeniti.

Koncert će se održati u petak, 14. studenog, u Amfiteatru Doma mladih u Splitu u 21 h, cijena ulaznice je 50 kn. Koncert će biti popraćen izložbom plakata i grafika stalnog suradnika Cul-da-Sac, vizualnog umjetnika NIKOLE VINCELJA JINXA s početkom u 20 sati, a uz njega u Split dolaze: DARKO RUNDEK – bas, DAMIR PRICA KAFKA – sax, klavijature, FRANJO GLUŠAC – gitara, ANDREJA KOŠAVIĆ – vokal, BRUNO VORBERGER – bubnjevi, udaraljke, IGOR PAVLICA – truba, MIRO MANOJLOVIĆ – vibrafon, udaraljke i NEVEN JURIĆ – rog.

Photo: Mate Žaja/Klub Kocka

Kao zagrijavanje za veliki koncert u zagrebačkom Domu sportova, koji će se održati 6. prosinca,  Pips, Chips & Videoclips vraća se u Split da u Judinom drvu (22.11.) predstave posljednji album Walt, za koji kritika kaže da se radi o najboljem pop albumu na ovim prostorima još od Odbrane i posljednjih dana Idola. Povodom koncerta i još jednog povratka splitskoj publici, razgovarali smo s Dubravkom Ivanišem. Što novog naučiti o Pipsima i Dubravku, možete pročitati u nastavku ili još jednostavnije ne ispasti pizda i kupiti kartu za subotnji koncert u Splitu i time dati podršku bendu koji drma scenom dvadeset i kusur godina.

Vaši koncerti u Splitu nisu rijetka pojava, prateći vas ispada da imate više svirki u Splitu nego u Zagrebu, a ovoga puta vas slušamo u Judinom drvu. Pips, Chips & Videoclips često u najavama i opisima nazivaju najzagrebačkijim bendom. Koliko je zapravo bitno ta definicija zagrebačkog benda?

Trebamo čitatelje upozoriti na kontekst. Naime, ova „najzagrebačkijost“ izvađena je iz konteksta – riječ je o agencijskom, ne mojem, PR-u za zagrebački koncert u Domu Sportova. Stoga, čim pričamo o PR-u, nekoj medijskoj navlakuši, pomalo mi je besmisleno da to sad trančiram na proste faktore. Moja je intencija imati jeben bend, svejedno je otkud smo, mada se ne mislim praviti lud – ja sam autor, iz Zagreba sam i to se u pjesmama neizostavno kuži.

U Splitu dolazite ponovno predstaviti sjajni album „Walt“, ali i napraviti kako organizatori Judinog drva najavljuju warm up za koncert u Domu sportova. U toj dvorani samostalno ste nastupili davne 1998. godine. Kakav je osjećaj imati priliku napraviti presjek najvećih i najvažnijih pjesama na kojem su odrasle brojne generacije, a pritom koliko vidimo imati spoznaju da su očekivanja publike nakon pjesama koje ostaju i pamte se sve veća?

Svaki gig, odnosno velika većina njih standardni je presjek svega što smo radili, a naglasak je uvijek na recentnom albumu. Dakle, ništa posebno nam se sada ne događa u tom smislu. Očekivanja imam od sebe, od benda, ne zamaram se publikom. Ako smo mi okej, bit će i sve ostalo okej.

U aspektiranju onog što radimo od svojih početaka imam dvostruku poziciju. Jedna je ona autorska u kojoj je to čime se bavim najvažnija stvar u kozmosu, jer moram dati neki dignitet svojem poslanju ako ga želim valjano ispuniti.

S druge strane, objektivno gledano, muzika u našem podneblju ljudima je tek nusprodukt, opravdanje za konzumaciju alkohola, rijetko ima neku bitniju funkciju. Bojim se da naše pjesme slabo zadovoljavaju taj kriterij. Bogme dugo, jako dugo nisam popio ni kap alkohola.

„Walt“ je izašao šest godina nakon albuma „Pjesme za gladijatore“. Pročitao sam tvoju izjavu  kako više ne znaš pričati o muzici, neku muziku slušamo ili ne, no ipak koliko ti je kao glazbeniku bitna kritika i što netko misli o tvojoj muzici, jer jednom kad autor objavi nešto svoje, to postaje vlasništvo svijeta na jedan način?

Znaš što…..eto, bilo bi mi pametno ne odgovarati na pitanja o kritici jer jednostavno mislim da joj tako poklanjam previše pažnje. Mene u biti ne interesira što tko misli, niti bi nekog trebalo interesirati što ja o nečemu mislim. Ono što je stvarno bitno za opće dobro i za napredak je suradnja,  dvostrana komunikacija, razgovor. Kritika je u svojoj osnovi , oduvijek i u svim disciplinama, čista drkica.

Uz sve promjene u bendu, ostali ste konstanta na hrvatskoj sceni. Koja je vaša istina kad je glazba u pitanju, kako ostati na svom putu i biti dosljedan prvenstveno sebi dajući svoj maksimum?

Ako upireš, ako jako upireš, jednog dana ćeš pobijediti. Tada kada posmisliš da si pobijedio, tada upri još jače. I zapamti, nije pobjeda kad nekom ejakuliraš po glavi, pobjeda je kad obrišeš svoje naočale od svačijeg ejakulata i ideš dalje.

(“Bi li ili ne bi” je drugi singl i spot s albuma ‘Walt’. Režija: Radislav Jovanov Gonzo, montaža: Anita Jovanov.)

Koliko se rock n’ roll može danas promovirati kao istinska vrijednost i u kojoj se poziciji nalazi kad mediji vrte samo turbo folk, instant zvijezde i reality emisije? Mogu li mediji i diskografi pojesti rock n’ roll i pretvoriti ga samo u profit?

Bilo bi sjajno kad bi problem bio u turbo folku. Problem je u komformizmu, siromaštvu duha, neznanju. Problem je u besperspektivnosti, sve pojavnosti u muzici samo su logična posljedica, a ne uzrok. Problem uvijek leži u nama, ne u drugome. I dobro je da imamo problem, pa čime bi se bavili kad ga ne bi imali?

Da li vam je medijska pozornost važna s obzirom da vi njegujete koliko primjećujem sjajnu komunikaciju s publikom preko vaše web stranice i društvenih mreža?

Medijska pozornost je svakom tko se javno bavi muzikom bitna. No, bitniji mi je kontekst. Ne pojavljujem se, ne namećem se nigdje gdje smatram da si nemam smisla. Privilegija je razgovarati s povodom, makar me ne bilo u medijima godinama.

Dok se svi deru ja radije šutim. Ili komuniciram s nekolicinom na sajtu od kojih mogu nešto naučiti. Komunikacija s ljudima nas ili oplemenjuje ili kontaminira. Moramo si birati društvo, ne pišati u rezervoar, neće auto dobro voziti ako to činimo.

Imate svoju diskografsku kuću, radite samo za sebe i za svoj račun. Koliko je bendu važno imati svoju slobodu i raditi bez kompromisa?

Nema ultimativno beskompromisnih karijera, takve se brzo gase. Umijeće je raditi kompromise, oni su svakodnevni, i općenito karakteristični za sve dimenzije života, ne samo za posao. Čovjek koji ne radi kompromise je notorna samoživa budala.

E sad, s vremena na vrijeme prepoznaš trenutak u kojem ni pod koju cijenu ne pristaješ na kompromis jer ti on urušava temelje. Čak ni tada se ne radi o nekoj velikoj hrabrosti, više je riječ o mudrosti, a ona je najčešće stvar kilometraže.

Vezano uz diskografsku samostalnost, ona je bila naša nužnost jer su nas domaći diskografi  godinama tretirali kao trinaesto prase. Mi smo bez njih jako malo izgubili, ali barem mogu biti siguran da u uvjetima kakvi jesu, a oni su grozni, radimo za bend ono što je najbolje. Da, i to često, nažalost, nije dovoljno.

Od albuma „Shimpoo Pimpoo“ do „Walta“, odnosno pjesama „Gume na kotačima“ i „Sa mnom tebi je zima“ prošlo je 20 godina, Dubravko Ivaniš nije više Ripper, sad je Daddy. Da li je još ostalo Rippera u tebi i koliko se promijenio Dubravko Ivaniš?

Naravno, svi se mijenjamo, pogotovo nas transformira roditeljstvo. Osnovna je razlika kad kao roditelj spoznaš da nisi epicentar svemira, da više nisi odgovoran samo za sebe i svoju guzicu. Roditeljstvo ti omogućava da budeš stvarno koristan homo sapiens ili…..ili ostaješ vječno kreten.

Za sam kraj, da možete sjesti ispred Dubravka Ivaniša na samim počecima svoje karijere koji bi mu savjet dali i bili išta mijenjali?

Nedavno su me to isto pitali za Rolling Stone. „Odjebi odavdje“, rekoh im da bi rekao sebi prije dvadeset i kusur godina. Ja sam konstruktor, ovdje, dokazano je, konstrukcije nisu na cijeni.

(Legendarna pjesma i spot ‘Poštar lakog sna’ najbolje je opisana na stranicama Pipsa:” Ah, pitaf jednom vremenu i sceni. Snimano u “crnoj kući” u Zagrebu, jednom od najnagrađivanijih arhitektonskih projekata.”)

Koncert u Judinom Drvu (22.11.) je oficijalni warm up za veliki koncert u zagrebačkom Domu sportova. Karte u pretprodaji
možete kupiti  u Goli ± Bosi design hostelu po cijeni od 60kn ili na web stranici kluba www.judinodrvo.com. Na dan koncerta prodaja je na vratima kluba po cijeni od 70kn.

Photo: Đubrivo

Đubrivo, bend na kojem su odrasle mnoge generacije ove subote (20.12.) u klubu Quasimodo održat će promociju novog hvaljenog albuma „Krvave bajke“.  Bend koji postoji 20 godina zaslužuje mnogo respekta, pa ćemo vas i u ovom intervju , kao i s mnogima koje smo objavili u Dišpetu, pokušati pobliže upoznati s mislima, djelima i propustima ovog sjajnog benda.

Razgovaraju: Toni Aničić Koja (Đubrivo) i Hrvoje Kolić (Dišpet)

Đubrivo je nastalo krajem ’93. godine, odgojili ste mnoge generacije, počevši od koncerata u Visokoj i Rock FM-a, do dema „Postmodernistički manifest suvremene kulturologije“ i „Zašto sarma ne leti“, te sada već drugog albuma. Naizgled, ostali ste dosljedni u svom stvaralaštvu i Mišo Kovač bi vam vjerovatno zapiva „ostali ste uvijek isti“?

Ostali smo dosljedni i isti u smislu načina rada i glazbenog razmišljanja, ali, usporediš li npr. “Sarmu” i “Krvave bajke”, doć ćeš do zaključka da nikako nismo bend koji kopira vlastite prijašnje radove. Od početka nastojimo zadržat prepoznatljiv stil i zvuk, ali i povremeno uvodit neke elemente koje do tad nismo koristili. Đubrivo će uvik bit Đubrivo, ali uvik ćemo se nastojat ne ponavljat.

„Krvave bajke“ ste stvorili „neovisni o hrvatskim diskografskim govnima i njihovim lihvarskim nametima“. Recenzije albuma su jako dobre, no koliko vidim i dalje ste prisutni samo u nezavisnim medijima, mainstream vas i dalje zaobilazi. Što Đubrivo ima za reći, a „veliki“ ne vole čuti?

Mainstream nas s razlogom zaobilazi. Nije stvar u tome šta ko ima za reć, jer i hip hoperi su itekako provokativni i vulgarni, pa opet vrište s naslovnica svih važnih portala. Nije problem ni šta “veliki” ne vole čut, nego to šta u Hrvatskoj i ostatku regije vlada nekoliko lobija i, ako nisi slizan s njima i ako ne plešeš u njihovom kolu, onemogućen ti je bilo kakav pristup i novinama, i radiju i televiziji.

Ali, u pravu si, recenzije albuma se kreću od “vrlo dobar” do “album godine”, šta još uvik nije dovoljno da bi ga primijetija bilo koji mainstream medij osim Rolling Stonea, a to ponajviše pripisujem činjenici da smo odbili potpisat ugovor sa svim važnijim diskografskim kućama. Ljudi zovu na CMC i traže Đubrivo, a ovi im odgovaraju “nemamo” (iako imaju jer su nam spotovi uredno bili na njihovim top listama), i to se sve događa nekoliko miseci nakon šta smo odbili potpisat ponuđeni ugovor!? Zanimljiva slučajnost.

Na „Krvave bajke“ se čekalo sedam godina. Gdje je zapelo i koliku cijenu plaća bend koji živi glazbu, a istodobno ne pristaje na kompromise?

Ma, mi smo debili. Jebate, da smo radili “Dark side of the moon”, brže bismo ga završili! Sto se stvari nezgodno poklopilo i iljadu okolnosti nam nije išlo na ruku, ali ništa od toga nije opravdanje. Presporo smo radili, premalo smo se viđali, a vrime leti puno brže nego šta očekuješ i, mic po mic, prošlo je pet godina, a da nismo ni osjetili.

Onda smo ušli u studio i, kako to obično biva, opet se nekoliko stvari zakompliciralo, pa čekaj ovo, pa čekaj ono, i evo tek smo nedavno napokon uspili realizirat izdavanje “Krvavih bajki”. Šta se kompromisa tiče – nismo baš toliko beskompromisni, iako to jako lipo zvuči. Vrlo rado ćemo pristat na neki smisleni i korisni kompromis, ali ne dozvoljavamo da nas itko pravi budalama. A cijenu koju plaćamo vidiš i sam, riješili smo to u prošlom pitanju.

Nakon promocije albuma u Zagrebu, na red je došao i Split. Očekuje se pun Quasimodo, splitska publika vas je zasigurno željna. Postoji li veći pritisak sviranja kod kuće, premda kažete kako je „Đubrivo“ splitsko kopile?

Uh, nema mi više opterećujuće stvari od sviranja doma. Od tih koncerata uvik najviše očekujem i nekako ih najintenzivnije i najekstremnije proživljavam. Nekad bude totalna euforija, a nekad potonuće. Iako ni prema jednom koncertu nisam ravnodušan, svirke u Splitu su najzahtjevnije. Nešto poput nogometnog derbija – super je kad dobiješ Slavena ili Rijeku, ali protiv Dinama jednostavno ne smiš izgubit. Eto, tako se trenutno osjećam, a osjećam i da ćemo pobijedit, i to s velikom razlikom.

Ovu frazu o “splitskom kopiletu” sam izreka kad sam bija ljut zbog nemogućnosti proslavljanja petnaeste godišnjice našeg postojanja u Splitu. Split je valjda jedini grad na svitu kojeg potpuno nije briga za to šta u njemu postoji bend koji toliko dugo radi i po ciloj Hrvatskoj promiče splitsku kulturu. Naravno, to se ne odnosi na splitsku publiku (iako je i njen dobar dio medijski zatrovan), nego na gradske čelnike. Eto, sad već i dvadeset godina postojimo, a taj maćehinski odnos grada prema nama je još uvik isti.

Bitno da imaju para za dvomjesečni litnji program na kojem se nasrid Rive skupi 30-50 ljudi po večeri, a i Splitski festival zbilja zaslužuje milijune naših kuna koje se u njega svake godine utuku.

Često se kaže da je Koja „dežurno sralo“. Spominješ zastupljenost politike u rock n’ roll-u, ne ostaješ dužan diskografima, medijima, klubovima, „hrvatskom društvu plagijatora“, nema teme koja nije zastupljena u tvojim mislima, kažeš istina se mora znat. Pa ponovimo je, što je istina u rock n’ roll-u danas?

Ka šta si se moga uvjerit u dosadašnjim odgovorima, Koja je sralo, i to je istina. Kad bi više ljudi bilo “srala”, možda bi se i prominile neke stvari po kojima serem, ali jebiga, puno je lakše “ne talasat” i ić linijom manjeg otpora. Kolege glazbenici šute jer se valjda boje za svoje teško stečene pozicije, plaše se da će ostat bez onog jednog televizijskog vrćenja godišnje, bez deset kuna tantijema i bez onih dvadeset posjetitelja njihovih koncerata. Reka je Bora Đorđević – “al ja ću da pevam, makar i promuklo, ja ću da pevam, kud puklo da puklo”, i to je ono čemu težim.

Mnogi vaše pjesme doživljaju smiješnima, kao dobra je zajebancija u svemu tome, no kad stavimo na stranu, nema zajebancije u didi pedofilu i klanjima. Ironija u svemu tome, što je mnogima Đubrivo „smiješno“, a stvarnost koju vidimo u medijima svakog dana je ista kao i dio vaših pjesama?

Već dvadeset godina tvrdim da meni naše pisme nisu ni najmanje smišne. Kad pišem, ne namjeravam nasmijat ljude, ali eto, oni se, iz nekog razloga, smiju. Pa dobro, kažem sam sebi, bolje da je tako nego da ih, poput domaćih humorističnih serija, na silu pokušavam nasmijat pritom ispadajući glup. Kome uopće mogu bit duhovite teme ka šta su nekrofilija, pedofilija, abortus ili silovanje? Mislim, nek se ljudi smiju, nemam ništa protiv, ali to nije bila moja prvobitna namjera.

Na novom albumu su i „Budi“, te „Više voliš mene“. Publici ste ostvarili želju da napravite ove pjesme u novom aranžmanu. Kad su snimane prvi put mnogi su ostarili, napravili djecu koja vjerovatno sluša isto to Đubrivo. „Zašto sarma ne leti“ je ostavila veliki utjecaj, ako ništa i ne ostane, ostat će pjesme koje će ćini se trajat vječno?

Te dvi pisme su prvi put snimljene ’99. na demu “Zašto sarma ne leti?”. Iskreno, uvik mi je bilo krivo šta nisu ušle na prvi album (odluka tadašnje diskografske kuće), ali eto, i ovako je dobro ispalo jer su se obe odlično uklopile u koncept “Krvavih bajki”.

Drago mi je da tako misliš i sad si me sitija na nešto šta mi je prije tri godine rekla Mirela Priselac Remi, pjevačica Elementala – “Đubrivo možda nikad neće bit mainstream niti će zaradit velike novce, ali utjecaj i značaj Đubriva su ogromni”. Da ne zbunim čitatelje, ovo nije moj stav, ali drago mi je da ima ljudi koji ovako razmišljaju, osobito među kolegama.

Da ne duljimo, pa za kraj još jedne prilika za promociju i poziv na koncert u Quasimodu. Poruči publici što ti srce želi.

Poručujem publici da na vrime kupi karte ako želi gledat i slušat “Krvave bajke uživo”, jer jako dobro idu i moglo bi bit frke na dan koncerta. Također napominjem i da će svi zainteresirani moć doć i do svog cd primjerka novog albuma. Eto, sad sam materijalistička svinja, ali šta ću, moram se i ja malo reklamirat.

Koncert Đubriva u Quasimodo počinje u 22 sata, ulaznice od 35 kuna možete kupiti u pretprodaji u klubu u srijedu, četvrtak i petak od 20 sati, te na dan koncerta od 21 sat.

Osnovani 1980. godine nakon koncerta Leb i sol, već godinu kasnije Električni orgazam su udruženi s danas kultnim ex-YU bendovima, Idolima i Šarlom Akrobatom objavili obavezno glazbeno štivo, epohalni LP “Paket aranžman” na kojem su bili zastupljenim pjesmama “Zlatni papagaj”, “Vi” i “Krokodili dolaze”. Električni orgazam ovog vikenda (20.12.) dolaze u splitski klub Kocka, stoga ne propustite ovaj veliki bend koji još mnogo toga ima za reći.

Razgovarali: Srđan Gojković Gile (Električni orgazam) i Hrvoje Kolić (Dišpet)

U svojoj karijeri snimili ste jedanaest albuma, sedam live albuma i tri bestof-a. U ovih za koji mjesec 35 godina karijere mijenjali ste i zvuk što se pogotovo vidi na posljednjem hvaljenom albumu „To što vidiš to i jeste“, koliko je promjeni zvuka utjecao i velik broj ljudi koji su prošli kroz bend?

Pa taj veliki broj ljudi je prošao u prvih 4-5 godina karijere banda. Švaba, Banana i ja sviramo zajedno od 1985. godine. Bubnjar Pače je u bendu od 2000. godine, znači 15 godina skoro. Ljuba se vratio u band 2004. godine, znači i on je tu već 10 godina u nizu. Mi smo uvek bili bend koji je sledio promene, za razliku od bendova koji se drže proverene formule, šta god to bilo. Kako smo se mi menjali i naši životi, tako se menjala i muzika benda, a tako će biti i dalje.

Izjavili ste da ste posljednjim albumu uspjeli izmisliti sami sebe, koliko toga Električni orgazam ima za reći s obzirom da ste često bili na granici opstanka?

Pa mi smo se zahvaljujući tim promenama stalno uspevali ponovo izmisliti. Uvek je postojala ideja da svaki sledeći album treba da se razlikuje od prethodnog. Što se tiće zadnjeg studijskog albuma „To što vidiš to i jeste“, koji je sad već 4 godine star, što vise vreme prolazi meni se sve vise čini da je to jedan od 3-4 naša najbolja albuma.

Mada ja mislim da mi i nemamo slabih albuma, ni jedan nismo snimili tek da bi nešto snimili, za svaki je postojao neki unutrašnji razlog zbog koga smo ga snimili. Stvar je ukusa, kod publike, kome se koji sviđa više, a koji manje. Ali mi ustvari snimamo albume da se nama svide, a onda uvek postoje ljudi kojima se to svidi i oni kojima se ne svidi, to je prirodna i normalna stvar.

Od 2004. godine polako se počeo vraćati i Ljubomir Đukić. Njegov utjecaj na posljednjem albumu se također osjeti, uz novi materijal koliko se vraćate prošlosti i starim stvarima, što publika može očekivati u Splitu?

Pa Ljuba i ja smo bili glavni kreativci u bendu početkom osamdesetih, kad se on vratio normalno je da se vratila i ta zajednička kreativnost. Mi na koncertima sviramo presek karijere, ne bas sa svakog albuma, ali sa svakog značajnijeg sviramo bar po neku pesmu. Znači od Paket Aranžmana, preko prvog albuma, Lisće prekriva Lisabon, Distorzije, Zašto da ne, sve do zadnjeg studijskog albuma.

Još uvijek živite rock n’ roll, držite nove koncerte, stvarate novu glazbu, na koji način privući novu publiku s obzirom da je danas sve teže privući nove klince koji su bombardirani turbofolkom, lovom i pitanjem kako postati instant zvijezda, a glazba je zadnja rupa na sviralu?

Mi ne razmišljamo na taj način niti se bavimo time. Mi sviramo ono što se nama svira i na način kako nam se sviđa, a publika se stalno menja, stalno dolaze neki novi ljudi, a neki stari više ne dolaze. Na nama je da do kraja isteramo taj neki naš umetnički doživljaj na svakom novom albumu, pa ako se nekom svidi super, ako ne, opet super. Srećom uvek se nekom svidi, zato bend i postoji 35 godina.

Mislite li da glazba još uvijek može mijenjati društvo? Gledajući unatrag koliko je album Sex, droga, nasilje i strah / Balkan Horor Rok mijenjao stvari svojom porukom kao i antiratna grupa Rimtutituki?

Ne mislim da rokenrol danas ima značaj koji je imao nekad, recimo osamdesetih i ranije. Nikad to i nije neki direktan uticaj bio, vise posredan. Mislim da su taj album i taj singl sigurno značili nešto nekome u ono vreme ludila početkom devedesetih, pre svega na emotivnom nivou. U smislu da su ljudi koji su bili u manjini u to doba mogli da vide i prepoznaju da još neko misli i oseća kao i oni.

Smatrate li da se društvo nepovratno promijenilo, ostaje li i danas samo „Sex, droga, nasilje i strah“?

Društvo kao i sve ostalo se stalno i nepovratno menja, to je ono na šta možemo da računamo sa izvesnošću, stvari nikad ne stoje u mestu, mada se nekad nekima čini da je tako. To je jednostavno zakon prirode.

Ta pesma je nastala početkom devedesetih i govori o tadašnjim događajima, ne mislim da je sada tako. Mada nekom možda i jeste, tako je to sa univerzalnim pesmama koje se mogu primeniti na bilo koje vreme. Mi imamo izvestan broj takvih pesama i to je također još jedan od bitnih razloga što je bend opstao 35 godina.

Osjećate li nekad nostalgiju? Da morate napraviti nekakav presjek karijere, čega bi se najviše sjećali?

Ne osećam nikakvu nostalgiju, bavljenje prošlošću je totalno besmislena aktivnost, kao i zamišljanje budućnosti. Trudim se da svoj um držim u sadašnjem trenutku. Ali svakako ću se uvek rado setiti, kad me neko podseti na dan kad smo svirali pre The Rolling Stones u Beogradu 2007. godine. To je bilo ostvarenje dečačkog sna.

U svojoj karijeri izdali ste jedan solo album, te imali suradnju s Vladom Divljanom gdje ste snimili tri albuma. Koliko je glazbeniku bitno odmaknuti se od benda, snimati solo, raditi sam sa sobom u jednom trenutku ili snimati album za djecu? Kako danas gledate na sebe u tim vremenima?

S Divljanom sam snimio dva albuma za decu, plus još jedan koji nije bio za decu „Lutka koja kaže ne“ i svirao sam na njegovom live „Odbrana i zaštita“ i studijskom albumu „Sve laži sveta“. Mislim da je korisno da se umetnik sa vremena na vreme nađe u nekim drugim okolnostima i da malo izađe iz uhodane situacije matičnog banda, to je uvek korisno i stimulativno, tako je bilo i u mom slučaju.

Posljednje pitanje i naravno, veliko hvala na razgovoru. Tko je Srđan Gojković Gile, da li je ostao isti i samo malo stariji i što poručuje publici koja očekuje nastup Električnog orgazma u Splitu?

Ne, Gile svakako nije ostao isti, kao ni ti, a ni bilo koji čitalac ovog razgovora, kao ni bilo šta drugo na planeti zemlji, uključujući živa bića, a i predmete. Sve je ovde u stalnoj promeni, ništa i niko ne ostaje isti. Ali može se reći da sam ja kontinuitet onog Gileta iz nekih prošlih godina i da je sve ono što sam radio nekad uticalo na to ko sam sad, kao ono što radim sad utiče na ono sto ću biti.

Šta bi poručio publici? Pa, da dođu na koncert i vide band koji je zaista u vrhunskoj formi ove godine, zaista smo dobri na koncertima i sigurno će se dobro provesti, naročito ako ne dođu na koncert sa nekim predrasudama i umišljajima šta će tamo videti. Ili može se reci i „free your mind and your ass will follow“.

Photo: Dejan Kožul

Okupiranje bioskopa „Zvezda“ jedan je od kulturnih događaja 2014. godine. Jedan od 14 bioskopa koji su pripadali Beograd filmu i koji su privatizovani, a potom i uništeni, ponovo je vraćen onima kojima je i pripadao – građanima Beograda. Dva meseca nakon akcije razgovarali smo sa rediteljkom Minom Đukić, od prvog dana „okupacije“ aktivnom u okviru „Pokreta za okupaciju bioskopa“.

Razgovarao: Dejan Kožul

Kako vam izgleda „računica“ kad saberete protekla dva meseca? Gde su razlozi zadovoljstvu, a gde nezadovoljstvu?

Inicijalno smo planirali da na solidarnost i entuzijazam možemo da računamo maksimum pet dana, a evo to traje skoro dva meseca. To je veliki uspeh. Ta situacija je na mnoge ljude uticala tako da su pokazali volju da istrajavaju u borbi koja nema izvestan ishod. Meni je to najveća satisfakcija. Mislim da je to, uslovno rečeno, ratno stanje mnogima promenilo percepciju toga šta u stvari očekuju od svog života. Koncept usiljene udobnosti koju ti kao neka zrelost i emancipacija u ovom gradu nude nije baš blizak i kao kolektiv smo pokazali ludačku snagu da ustrajemo.

Mi smo bili svesni šta to sve može da izazove i bili smo svesni da tek nakon što se probudi svest o problemu može da se deluje. Domino efekat tog čina je jako komplikovan i izazvao je puno pitanja. Mesec dana smo dana bili u iluziji i pokušavali da nađemo načina da se sva ta pitanja razreše. Onda smo shvatili da je rešavanje tih pitanja – pravnih problema, zakonskih, ekonomskih…dugoročna stvar i  da moraš da osmisliš kako u tom vakumu da opstaneš. Paralelno se ulagalo u „slogu, ljubav, entuzijazam, energiju“ i pokušavali smo da pronađemo modele po kojima bi ovo moglo da funkcioniše. Završili smo kampanju za Kickstarter preko kog možemo da obezbedimo sredstva za najelementarnije sanacije, uvedemo grejanje i učinimo prostor funkcionalnim nezavisno od toga šta će se pravno dešavati i čije će ovo na kraju biti.

Država je izrazila podršku za koju se ispostavilo da je uglavnom deklarativna, a koja može biti i kupovina vremena dok oni sami ne smisle šta je rešenje. Pre toga mi treba da ga osmislimo da se ovo ne bi pretvorilo u neki bajati kompromis i da ne bi „Zvezda“ izgubila one vrednosti zbog kojih je drugačija od svega ostalog što se nudi. Taj duh ilegale je značajan za stvaranje identiteta. Bilo bi dobro da traje što duže da se bar formira taj novi identitet koji će biti dovoljno jak da i u nekim drugim okolnostima zrači isto.

Najjači su čisti motivi

Zašto „Pokret za okupaciju“ a ne za oslobođenje?

To je iracionalna odluka. Smatrala sam da je možda bolje „oslobođenje“, da „okupacija“ deluje agresivno, da osvajaš nešto što nije tvoje, a istovremeno mi je neki podton odlučnosti bio zanimljiv. Mi ne okupiramo tuđe, nego nešto što je izbrisano, što ne postoji. U samoj praksi to je oslobođenje iako se postavlja kao krunsko pitanje privatna svojina kao svetinja. Prava metafora bi izgledala ovako: bogati vlasnik je otišao na Bahame a mi smo mu upali u garažu i sredili je, a nismo mu upali u stan. Tako da sve te analogije sa komunistima koji su upadali konjima u kuće, a koje se nameću kao neki diskurs za problematizaciju ovog su besmislene jer mi ovde ne otimamo, ne rušimo…Samo legitimno koristimo taj vakum.

Akcija je planirana i ranije, osujećena je slučajno. Ovoga puta se to nije desilo. Da li ste imali predstavu koliko bi sve moglo trajati i da li ste imali ikakvu ideju kako popuniti program nakon tih prvih nekoliko dana?

Taj prvi pokušaj je izvelo Ministarstvo prostora (aktivisti za borbu za javne prostore op.aut.). Nisam ni znala da se to dešavalo. U međuvremenu sam imala iskustvo sa prvim igranim filmom („Neposlušni“) i  razmišljala sam šta ću sa distribucijom. Poželela sam da imam premijeru u „mrtvom bioskopu“, što je bila i želja još jednog režisera – Luke Bursaća. Povezali smo se sa Ministarstvom prostora i sve tri struje su se ujedinile. Ja sam verovala da to treba što pre da se desi, dok je vruće da ne upadnemo u neku inerciju izgovora zašto to nije dobro. Onda smo vođeni njihovim iskustvom osmišljavali plan.

Osnovna greška je bila što su planirali da prvo manja grupa uđe, očisti prostor i onda dovede publiku. Uvideli smo da to čišćenje nije neophodno, važno je da što pre što više ljudi uđe u zatečeno stanje i načini ga bioskopom. Odlučili smo da skratimo taj period i da odmah uđe veliki broj ljudi kako bi smanjili rizik. Tako smo i uradili. Za početak smo imali program samo za prva četiri dana. Verovali smo da će to biti dovoljno da se podigne prašina ali nismo mislili da izađemo nakon ta četiri dana. Tako smo i organizovali ljude i ekipu, energiju… Već prvog dana je bilo jasno da će to da odjekne glasnije nego što smo mislili i prvih sedam dana je bilo stanje neverovatnog haosa i stihije gde su se stvari rešavale u hodu, instiktivno i intuitivno. Imali smo poverenja jedni u druge. Nismo znali šta će nas sve zapasti. Gomila novinara, reakcija ljudi iz struke, nemanje vremena da se prema svim tim ljudima i problemima odrediš jer si sve vreme u žiži… To je važno iskustvo u kom smo se iščeličili za dalji odnos. Momenat čuda traje nekoliko dana, a nakon toga je bilo dovoljno vremena da se osvestimo.

Najjači su čisti motivi i nadanja da nešto što je delovalo nemoguće bude moguće, a paralelno da ne budeš lenj već da osmišljavaš dalji način funkcionisanja. Ovo je za sada uspešno, ali i riskantno, zbog činjenice da je došlo sa margine, sa neke teritorije koju je neko svesno izbrisao i ignorisao jako dugo vemena. U ovom sistemu ne postoji prostor za tu kategoriju tako da oni ni ne znaju kako sa tobom da pričaju na tu temu. Svakim novim oglašavanjem probijaš prostor koji ti je ukinut tako da je moja želja da se što korisnije rabi ovaj vakum i da se u njemu osmisli sistem i model, da ti unutar sebe znaš kako želiš da ovo dalje izgleda i da onda inspiriše druge ustanove i ljude da se bore za ono što im pripada.

Neke je već inspirisala pa je tako u Vladimircima, u blizini Šapca, sprovedena slična akcija i bioskop je trenutno u funkciji. Verujete li da je moguć domino efekat, možda ne u svakom prodatom bioskopu u Beogradu i možda ne u svakom gradu, a znamo da su bioskopi u okviru kulturnih centara postojali skoro u svakom selu?

Javili su nam se ljudi iz različitih mesta sa istim idejama ali svi oni očekuju da im budemo kao neka vrsta servisa za okupaciju. Dođemo mi, to obavimo i onda oni nastave dalje. Mi to ne želimo. Ne želimo da prodajemo revoluciju, da se brendiramo kao neki revolucionari već želimo da naš postupak inspiriše ljude da se sami izbore sa situacijom u kojoj se nalaze. Ta brendizacija revolucije mi je prljava. Ne sviđa mi se. Ne znači da ne želimo da pomognemo da se to desi ali da ljudi budu svesni da mogu i oni to. Nije to nuklearna fizika, to je samo odluka. Iza nas ne stoji niko, do nas samih. Što se tiče ostalih bioskopa u Beogradu mislim da je „Zvezda“ dovoljno jaka metafora. Ako se problem bude rešavao sigurno se neće rešavati na primeru samo jednog bioskopa. U svim nagađanjima od strane Odbora za kulturu i drugih strana čuli smo da se svaki plan odnosi na više bioskopa.

Ideja je da se spasi nekoliko bioskopa i da se tako ožive. Mnogi su već preprodati, neki postaju kockarnice, a neki su prodati Agrokoru. Ali, dobro je što su ti bioskopi u svojoj osnovi u stvari idealni da budu baš samo bioskopi. Ne mogu lako da se pretvore ni u šta drugo. Šta „Zvezda“ može da bude? Ne možeš da parkiraš auto, postoji taj pad ka sali i nekako čuvaju sami sebe od vulgarizacije. Zvali su nas i u Sarajevo da održimo neku vrstu tribine jer imaju isti problem, javljali su se iz Rijeke, Zagreba…

Eskalirala je stvar. Na više nivoa to rezonira i kao borba za bioskope a za sve se vezuju i neki levičari kao čin borbe protiv kapitalizma i privatizacije. Neka inspiriše ljude a mi ćemo videti koju snagu imamo za dalje. Mislim da treba da zadržimo razigranost i nezavisnost duha, da ne verujemo u šarene laže, da pratimo instikt koji nas je ovde i doveo.

Kako rešavate pitanje prava na prikazivanje filmova? U normalnim okolnostima to ipak košta, a vi baš i niste u normalnim okolnostima?

U talasu podrške smo dobili podršku mnogih distribitera i oni su nam dali svoja prava na filmove koje imaju. Festival autorskog filma i Slobodna zona su nam dali deo svog slota…U suštini su nam svi dali prava kao vid podrške, ali s obzirom da je naš boravak ovde zakonski ilegalan onda je pitanje prava na prikazivanje manje sporno pitanje. Postaće sporno u onom trenutku kad sve postane zvanično. Svakako će te stavke doći na red – od plaćanja računa, obezbeđivanja prava nakon vakuma podrške, koje sigurno neće večno da traje, pogotovo kad postanemo konkurencija distributerima i bioskopima, onda će se to drugačije rešavati.

Za sad stvar opstaje na donacijama i podršci. Nasledili smo i neke dugove za struju koji nisu mali, zato smo pokrenuli Kickstarter kampanju i pored svog entuzijazma i ludila publike koja dođe da gleda Bastera Kitona u „frižideru“ mislim da to ne može večno da traje. Moramo da smislimo način kako da preguramo zimu i kako da ugrejemo salu. Za sad se snalazimo i improvizujemo. 14. januara nam u Zvezdu stiže i Alan Badju, i tom prilikom sala će biti ugrejana.

Photo: Dejan Kožul

Instant katarza

Tih prvih dana bilo je dosta tribina na temu privatizacija bioskopa. Bolo je oči prisustvo ljudi koji su indirektno ili direktno odgovorni za ovakvo stanje. Goran Marković je bio savetnik za kulturu predsednika Srbije, Srđan Dragojević je i dalje aktivni član vladajuće SPS…?

Mnogi su shvatili dolazak tih ljudi na tribine kao neko naše šurovanje sa njima, ali to je bio upravo poziv na razgovor i na preispitivanje. To je kao neki utisak nedelje. Zoveš ljude za koje smatraš da su odgovorni i sa njima razgovaraš na tribinama a ne zoveš ih da bi se šlepao uz njihovu podršku. Ne možeš ti nikome da zabraniš da tu dođe. Osmislili smo čak kampanju „Možete da se slikate“ koju još nismo stigli da provedemo. Zanimljiv je taj fenomen instant katarze koju je okupacija izazvala. Svi su se osećali pozvanim i prozvanim da ovde dođu gotovo kao u neki hram. Ostave donaciju pa operu grehe ili da se uvere da nećemo dalje da kopamo da ne bismo njih našli tamo.

Meni je to kao fenomen bilo zanimljivo. Većina tih ljudi te ili ne primećuje ili te ignoriše i odjednom se „Zvezda“ pretvorila u neki prostor u kom svako od njih mora da se odredi. Sa većinom ljudi sam, pre ove akcije, pričala o tome, pitala sam ih šta misle. Odgovarali su mi da od toga nema ništa, da je to propala stvar, da je to tragično. Goran Marković je rekao da je strašno to što se desilo, da je teško…Uglavnom je stav bio da je to izgubljena bitka. Meni je legitimno da ih je naš čin inspirisao da ta bitka možda nije izgubljena ili ih je jednostavno uznemirilo pa su hteli da prikriju svoju odgovornost. Goran Marković je čak bio sa nama tu prvu veče kad smo ulazili u bioskop. Pitanje je da li su ti ljudi bili spremni na taj oblik borbe. Možda ih je naša spremnost inspirisala. A možda i veruju da ovakve bitke i pripadaju mladima. Situacija u našoj kinematografiji je dugo vremena bedna. Moguće je da postoji neki zajednički interes u kom se ti ljudi mogu ujediniti. Hoću da se borim na način koji je delotvoran a ne ugrožava mi želudac. Mislim da je ovo što se ovde dešava dovoljno iskreno da može da menja stvari na način na koji je u prvo vreme čak i nevidljiv. Često se primenjuju ti poznati narativi o revoluciji, da ćemo pasti negde, da će nas kupiti ovi, oni…

Ovo nema kontekst da se uporedi sa 5. oktobrom ni sa nečim sličnim. Ova revolucija može da bude dugotrajna, nevidljiva i da to bude jedan permanentni otpor ignorisanju. Osnova monstruoznosti aktuelne politike se svodi na užasno uporno i bezobrazno ignorisanje koje ide do te mere da žele da te nateraju da zaboraviš da postojiš. Ovo je samo to. Postojimo i tu smo.

Ovaj čin je vrlo politički

Koliko je ova akcija neka vrsta političke borbe? Mnogi ne žele da ih se svrstava u taj koš, ali čini mi se da je upravo ta apolitičnost i uticala na apsolutno zanemarivanje subjekta i rasprodaju, što nas je dovelo do situacije da su svi bioskopi zatvoreni.

Ovaj čin je vrlo politički, ali u nekom izvornom smislu. Mislim da je pojam politike toliko vulgarizovan i pogrešno korišten da imam otklon od tog tumačenja političkog čina. U svojoj izvornosti je ovo politički čin, kao što je i kultura politička kategorija, kao i svaki korak koji uradimo ali to čemu politika u našoj zemlji služi i kako se njom služe je meni odvratno i u tom smislu se ograđujem od takve vrste borbe. Ovo jeste vrlo politički čin ali metod borbe mora da bude potpuno drugačiji od one koju biraju aktuelni političari. Ne znam zašto bi ovo moralo da ima etiketu marksističkog, neokumunističkog ili nekog trećeg naslova. Zašto se politička misao ne može rađati iznova, zašto ne bi bila neka nova misao koja će da se manifestuje na nov način što ne znači da moramo da osnujemo stranku i idemo u parlament. Mislim da smo došli iz nevidljive, odbačene teritorije i da isto tako tu možemo i da se borimo. Meni je odbrana dostojanstva isto politički čin. Opstanak je politički čin ali su sredstva koja se danas nazvaju političkim meni gadna.

Volela bih da se generišu neka nova sredstva. Oni koji govore da su apolitični žele da odbrane ljubav, čiste motive i da ih odmah ne instrumentalizuju u neku svrhu koja je pogana već da se odbrane. Govorili su mi za film da je eskapizam, da se ne bavi nužnim pitanjima koje se postavljaju u Srbiji. Ja mislim da se moj film užasno aktivno bavi problemima ali na jedan način koji nije vidljiv i očigledan. Odbrana lepote je ultimativan politički čin. Hoću da dišem, da mi bude lepo. To je ultimativan politički čin ali to neko ne vidi sve dok ti kroz to kako živiš, kako radiš ne dokažeš da si vrlo angažovan. Ali društveno angažovan ne znači da si učlanjen u stranku već neko ko je sposoban da promišlja društvo i utiče na njega na ovaj ili onaj način. Volela bih da ovo bude mesto na kom će se generisati nova misao koja se neće odmah oslanjati na štake ponuđenih koncepata koji su jalovo primenjeni ovde. Mislim da je i ova borba nadnacionalna, da to nije samo stvar Srbije i frustracija koje si stekao ovde već jedna generacijski borba. Mi smo generacija koja, koliko god želela, ne može da se ugleda na svoje roditelje i kopira ih. Konteksti u kojima su oni stasavali i u kojima smo stasavali mi su toliko različiti da je svojevrsno nasilje njihova ideja da tvoja zrelost podrazumeva platu, stan, posao do penzije…

Mi smo deca odrasla u vanrednim okolnostima. Moraš da se za svoj prostor boriš nekim potpuno drugim sredstvima, da budeš voljan da se žrtvuješ i odričeš komfora zarad nekog drugog osećanja. Ja sam se dugo lomila i pokušavala da se prilagodim. Kroz ovo se osećam aktivnom. Meni na određeni način prija ovo „ratno stanje“, odnosno stanje osvešćene artikulisane borbe. Želim da to traje.

Akcija je ispravna, ali…

Da li je stizalo ikakvo konstruktivno rešenje Sekretarijata za kulturu grada Beograda ili neke druge institucije gradske ili državne? Gradski sekretar (Vladan Vukosavljević) je bio ovde i podržao akciju moralno i etički i metafizički ali pravno je sporno i to je to. Uglavnom se svi brane tim pravnim aspektom koji je sporan.

To pravno pitanje potežu svi, koliko čujem. Svima je akcija simpatična i sve je tu u redu, ali…Ne postoji ali?
Ne, ali…Oni imaju potrebu da brane svoju funkcionersku poziciju i mislim da se sve te odluke donose vrlo stihijski i da to nije posledica neke strategije. Jedina strategija koja postoji je odnos prema kulturi. Ona biva ignorisana i nestaje ili se održava status kvo koji se podštapa zakonom koji je izgovor da se ništa ne radi i pravima koja su nakaradno postavljena od starta. Po zakonu je bilo ubijati i indijance. Ne znači da je to bilo moralno.

Mogu da gledam i uviđam odakle mi preti opasnost ali ne želim da budem deo tog skeleta. Naše institucije se megalomanski glorifikuju, imaju tu, uslovno rečeno, nekrofilsku tendenciju da glorifikuju neke pojmove iz prošlosti koji sad prokišnjavaju, smrde i ne znače više ono šta su značili. Mi operišemo u prostoru između tih deklarativnih podrški i reči kojima je neko sebe obavezao na nešto, a u praksi ne zna šta sa tim da radi. Mislim da postoji neki strah u tim ljudima zato što se pred čistotom zbune, pred čistim motivima, pred tvojom odlučnošću da vidiš šta je stvarno iza toga ali toga nisu svesni ni ljudi koji su u to uključeni.

To je jedno tako komplikovano zamešateljstvo da je njihovo ispoljavanje više institkivno, manje osvešćeno. Ne znam da li je potrebno da prođe neko vreme da se oni pomire sa benefitima onoga za šta se mi borimo pa kao kapituliraju i puste nas da osmišljavamo ono za šta oni nisu sposobni. Ja nemam ambiciju da budem funkcioner, bioskopdžija, bilo šta ali imam ambiciju da pomognem da opstane bar neko jezgro zdravlja i duha koji ovaj grad počinje da gubi.

Ovaj grad odavnu gubi i javne prostore. Koliko je ovo bitka, ne samo za kinematografski prostor, već i borba za javni prostor, što je bila i prvobitna ideja gore spomenutog Ministarstva prostora?

To je bitka za prostor u kom možeš da misliš, dišeš, deluješ,  prostor u kom nisi prevaren, izmanipulisan. Ne bih to tvrdila tek onako. Imam to iskustvo prvog igranog filma i svega što sam prošla – od finansiranja do distribucije je užasno. Dobiješ novac posle petog pokušaja na konkursu jer te godine neko odluči da će da podrži debitante, onda ti kasne devet meseci sa uplatom rate, razapet si u dugovima, kasniš sa snimanjima, ulaziš u ozbiljan rizik. To je već prvi korak gde 90 % ljudi koji se bave filmom može da posrne i padne iz straha. Činjenica da je rad na filmu toliko iscrpljujući, naporan i kamikazan proces deformiše ljude.

Treba da imamo kinematografiju u kojoj možeš da računaš na kontinuitet rada a ne da u jednom filmu poželiš da kažeš svetu sve što imaš, da sve zapališ za sobom a to je ono što se dešavalo. Autori su ostavljali pustoš jer je bilo teško napraviti film, dobar ili loš. To je izazvalo neku sebičnost. Meni se sad prvi put pojavilo osećanje odgovornosti da mogu nekom mladom da kažem da snima film. Jeste zeznuto ali ima smisla, a došla sam do tačke u kojoj ne osećam da mogu to da kažem a da stvarno mislim. Deluje mi da huškam nekoga na nešto što je jako mučno. Snimanje i treba da bude mučno ali ne pod cenu da se izgubiš kao čovek. Videla sam puno divnih, talentovanih ljudi koji biraju svoje autizme i to disidenstvo u sopstvenom stanu a iz straha od razočarenja ne pomišljaju da ujedine te energije. Mnogi članovi Pokreta za Okupaciju bioskopa su mlađi od mene i po osam godina, ali sam videla da postoji neka beskompromisnost bunta i revolta.

Osetila sam se odgovornost prema njima i htela sam da ujedinim tu i dalje opstalu snagu. Samo treba da se stvori kontekst u kom možeš za mnogo manje pare da snimaš filmove ali da se osećaš slobodnim. Zato ne mislim da je ovo samo borba za film. Ovo je borba za prostor u kom možeš da se osećaš slobodno da misliš, da dišeš, da deluješ… Borba za nešto što ti pripada i za javni prostor. Ono što je ovaj gad činilo uzbudljivim je ta sloboda, haotičnost, nepredvidljivost… Ta stihija interakcije, povezivanja iracionalnosti je činila grad, a onda su odjednom birokratski primenjena pravila uticala da se duh grada uruši. Ljudi su birali usamljenost pre nego koletivizam. Ovo je trijumf kolektivnog individualizma.

„Zvezda“ otvara oči

Koliko verujete u borbu unutar institucija. Pitam to jer sam primetio da se nalazite u Upravnom odboru FEST-a, a programski odbor je uglavnom imenovao gradski sekretar za kulturu Vladan Vukosavljević, isti onaj koji kao i ostali ističu pravnu problematiku „okupacije“ i koji, osim deklarativne, nije pružio nikakvu drugu podršku?

Mene  je pozvao prijatelj, Mladen Đorđević koji je selektor FEST-a i to je jedini razlog. Motiv mi je bio da mu pomognem. Nisam imala nikakvu ideju da je to sad nešto politički.

Konstatovali smo da je sve politički čin?

Jeste. Ali konstatovali smo i razliku u izvornom i vulgarizovanom značenju tog pojma. Ja sam poslednja dva meseca ostarila 15 godina. Išla sam na sastanke sa ciljem da predložim kako vidim FEST, da se vrati onom duhu u kom je bio, ali ne nekom nostalgično-nekrofilskom smislu nego da i dalje uzgaja energiju koja pomera. Predložila sam da slogan bude „Život počinje u 43-oj“  kako bismo se autoironično vratili na izvnornu ideju i dali joj novi kontekst.

Moj angažman se svodio da preporučujem filmove i onda se desilo ovo sa „Zvezdom“ i sad se na tim sastancima ponekad osećam kao neki ubačeni element. U tom smislu mi je zanimljivo samo da posmatram šta te institucije čine mrtvim, sklerotičnim, šta ih usporava, zbog čega šlajfuju…i da na angažovanjem utičem na promenu ili bar uviđam zašto ona nije moguća unutar institucije i da je onda nekako primenjujem van institucije.

Ne mogu da kažem da sam do kraja uvrena da mogu da izazovu neki drastični obrt a volela bih. Volela bih da FEST ponovo ima svoj uzbudljiv i nov identitet. Ove godine će prvi put da ima i nacionalnu selekciju i takmičarski program domaćeg filma. Ovo sa „Zvezdom“ mi je izazvalo dosta novih uvida i nek ih izaziva i dalje.

Intervju je prethodno objavljen u skraćenoj verziji u zagrebačkim Novostima. 

Photo: Trobecove krušne peći; Nikola Predović

Povodom koncerta kojeg će legendarni sastav Trobecove krušne peći održati u splitskom klubu Kocka u petak, 30. siječnja, svoje misli i odgovore podijelio je s nama Ivan Vinski, gitarist benda.

Trobecove krušne peći, mnogi uz Sexu, nazivaju jednim od najboljih hrvatskih alternativnih bendova 80ih godina, ali i najbolje čuvanom tajnom hrvatske glazbe, što reći o tome? Album „85′“ tih godina nije izdan, mainstream mediji vas nisu voljeli, mnogi su bili šokirani samim imenom benda dok je glazba stavljena u drugi plan.

Sve što smo htjeli je želja za postavljanjem novog kulturnog modela kroz R’n'R, gurajući apstraktnu misao na sve višu i višu razinu, jer apstraktna misao je temelj filozofiji, filozofija je temelj znanosti itd. Vrištali bismo, urlikali, vrlo glasno ukazivali na nepravilnosti životnog okvira.

Nagrada nam je bila problem na problem.

Mainstream mediji su plaćenici, kurve koje se hrane onim što iscuclaju iz državnog falusa i oh, šokiraju se imenima, a cijeli jedan apstraktni beskraj, inspirativna riznica iza tog imena je rezervirana za koga?! Za majmune koji strpljivo čekaju da postanu ljudi (po Darwinu) ili baš za te mainstreamovce koji nestrpljivo čekaju da postanu majmuni (po Vinskom).

U trenutku kad ste ostvarili doticaj sa širom publikom, 1987. godine snimili ste live album i prestali ste s radom benda, koji su bili razlozi?

Povukli smo se u ilegalu i prepustili Zlu cijeli teren. Budući da se 1987. godine Zlo još uvijek hranilo dobrim (danas se hrani samo sobom), TKP su se kao dobri ljudi izvukli iz svih procesa, ne želeći nikakvo prihvaćanje od društva; to bi bio ugovor s đavlom, koji je, usput rečeno još uvijek jako vruć. Ako ti društvo nešto da, za uzvrat traži dušu. Takvo nešto je za TKP bilo neprihvatljivo.

2005. godine ste se okupili pod imenom Viva Glorio. Raskinuli ste s prošlošću, odlučili da nećete svirati stare stvari i snimili novi materijal čiju produkciju potpisuje Andy Gill iz Gang of four. „Prošlost ostavljamo strvinarima, zanima nas budućnost!“ i danas piše na stranicama benda, što se dogodilo s budućnošću?

Mali ispravak, na stranicama benda piše: “Prošlost ostavljamo strvinarima, budućnost prepuštamo vračarama, a sadašnjost je naša” – uvijek je sadašnjost i ona je naša! Kada odeš u prošlost, onda si u ‘prošloj sadašnjosti’, a kada odeš u budućnost, onda si u ‘budućoj sadašnjosti’; prošlost i budućnost su fikcije, pa neka se njima bave vračare i strvinari.

Ako si već tako formulirao – ‘budućnosti’ se dogodio orgijastički, nekrofilsko-psihopatski ratni ples: domovinski rat, deveti-jedanaesti, Gadafi, itd. i evo sada Charlie Hebdo, kao Art militaire s umjetnicima koji se zovu tajne službe. Hiperrealnost u prostoru realnosti, poput Marcel Duchampova readymadesa. Morali smo ponovno kresnuti šibicu.

Vratimo se na početak. Tada ste bili klinci, društvo vas na svoj način nije prihvatilo, danas pak imamo nove generacije klinaca za koje mnoga istraživanja navode da su konzervativniji od svojih roditelja, koju važnost i ulogu danas kao bend možete imati u društvu, koje ipak još teže prihvaća različitosti, pa i one u glazbi?

Ta istraživanja i klinci su prefinjeno dizajnirani, kao i njihovi roditelji u cilju robovanja. Kao što sam već rekao, nikakvo društvo i ugovori s istim, nikakve uloge i maske u tom društvu i nikakve različitosti ne vidimo i ne priznajemo.

Priznajemo samo žive ljude, koji posjeduju živu silu i naša su vjerna publika koja na koncertima postaje šesti član benda. Ulazi u rezonanciju s bendom i postaje kanal za ostvarivanje vlastite ideje, bez straha (kako pjeva Bega), u zoni raširene svijesti i na kraju koncerta ostaje ispražnjenog uma, što je i pravi cilj svake meditacije.

Naša publika su pronosioci svjetla i ljubavi koji mentalnom infekcijom obogaćuju (kako je ti zoveš) budućnost.

Osim naziva benda mainstream je bio šokiran i vašim nastupima. Koliko ste zapravo bili kontroverzni i ispred svog vremena? Kako je bilo raditi u takvom okruženju?

TKP su uvijek bili sada. Uvijek u pravom vremenu. Ne ispred, ne iza, nego u centru. A šokirani mainstream duhovni odrpanci su uvijek kaskali iza vremena, iza centra, iza sada, i pojavljivali bi se na našim nastupima izgleda poput soldatskih noktiju zacijeljenih pišalinom.

Umjetnika ne zanima stav okruženja, niti pojmovi poput: šokantan, kontroverzan, ispred vremena. Umjetnik je po nekom nevidljivom zakonu univerzuma inficiran, tjeran i mora umjetnikovati. Pogotovo kada borba svijetlih i tamnih vrhuni.

Usporedbe radi, ljudi se kažu mijenjaju (odnosno stare), tko su tada bili Trobecove krušne peći, a tko su danas? Koliko godine na kraju promijene ljude i njihove poglede na svijet?

Sve radi na bazi sinkroniciteta, dakle na bazi rezonancije. TKP rezoniraju isto, to se ne mijenja. Godine donose bol, a kroz bol učimo, bivamo mudriji, dublje su nam rezonantne kutije. Uronjeni smo u isto morfogenetsko polje i pitanje je samo tko od nas brže stigne do rješenja, da može ostalima kroz radosni smijeh pokazati srednji prst.

Koja je vaša istina kad je glazba u pitanju, koliko ste ostali dosljedni sebi?

Istina je samo jedna i do nje se dolazi samo prosvjetljenjem. Kada spoznaš istinu ona te smiruje. Glazbeno rečeno ona je najistinitija u improvizaciji, mora biti in vivo i mora biti tada, tog momenta, ne kao produkt – snimka; ima svoj okvir koji poštuje i kada se zaistinski izlije, vrati se u glazbeno korito i tome TKP kažu dosljednost. Zato su TKP živi band i band koji stvara za svoju publiku, živi za stage.

Napokon ste prije dvije godine pod inicijativom Šepera, Banjanina i Mihovilovića, uz pomoć još tridesetak pojedinaca i nezavisnih izdavača, po prvi puta izdali sve svoje materijale iz osamdesetih, u box setu “S mukom žvaču trubadurov vrat“. Kako danas nakon toliko godina i s određenom udaljenosti gledate na materijal?

Još jednom se zahvaljujemo dragim prijateljima koje si nabrojio i koje nisi nabrojio na zaista rudarski obavljenom poslu. Na materijal gledamo kao na vremeplov koji nas odvodi u neku drugu dragu realnost i učvršćuje u nama uvjerenje da smo još uvijek znatiželjni, razigrani i maštoviti kao i tada, davne 1985. godine u studiju Boruta Činča.

Bliži se vaš nastup u Splitu. Što publika može očekivati na koncertu? Što poručiti klincima koji dolaze prvi put se upoznati s vašim djelovanjem?

Jedva čekamo da se Split i TKP goli probude ispod istog mokrog lancuna. Publika očekuje pet šestina svoje duše, kao što mi očekujemo komad svoje – stopit ćemo se u Jedno. To su indigo klinci, kristalni klinci, njima je sve jasno i sve će im biti jasno. Prijatelji dolaze prijateljima.

*

Trobecove krušne peći osnovani su 1981. godine. Javno su djelovali do 1987.godine, i u tom periodu snimili demo kazetu s četiri pjesme, album 85′ koji nitko nije htio objaviti, te audio kazetu koja je snimljena na koncertu u Kopru 1987. godine.

*

Metod Trobec, najpoznatiji je serijski ubojica Jugoslavije, koji je uhvaćen 1979. godine. Nakon premetačine njegove kuće krušnoj peći pronađeni su karbonizirani ostaci pet žena koje je spolno zlostavljao, zadavio, razrezao na komade i spalio. Tijekom sudskog procesa priznao je i zločin za šestu žrtvu.

*

Klub Kocka – splitski alternativni klub, kojeg vodi Koalicija udruga mladih (za koje ne znaju) nalazi se na adresi Ulica slobode 28. Ulaznice za koncert možete kupiti na ulazu kluba za 30 kn. Uz Trobecove krušne peći, kao support dolazi Igor Mihovilović, jedan od inicijatora reizdanja TKP, osnivač i nositelj projekta i labela Guranje s litice (još jednog moćnog glazbenog kolektiva proizašlog upravo iz Kockinih mračnih podruma). Pod adekvatnim pseudonimom Iplas Koper vrti sve one muzičke avangarde sedamdesetih i osamdesetih utjecajne za djelovanje i razvoj Trobecovih krušnih peći, s obje strane Atlantika s naglaskom na bogatu ex Yu riznicu alternativnog rock zvuka.

Photo: Nemanja Đorđević; Straight Mickey and the Boyz – Facebook page

Sa bendom Straight Mickey and the Boyz smo vas već upoznali.. U Splitu ste ih mogli čuti dva puta u klubu Kocka, nastupali su mnogo po Hrvatskoj, dugo su najavljivani kao jedan od najboljih mladih bendova na sceni i konačno su objavili svoj album privijenac jednostavno nazvanog ,,Straight Mickey and the Boyz”.  Album je najavljen singlom i spotom „Crv“, trenutno je dostupan na Deezeru, a uskoro će biti objavljen i na vinilu pod etiketom Odličnog hrčka.

Njihovu biografiju nećete pronaći na internetu, osim da su iz Beograda i da  „prosječna dvocjevka je prvobitno napravljena za lov na vukove, njeni efekti su spektakularni!“.  Ni u ovom razgovoru s bubnjarem benda Danilom Lukovićem, nećete otkriti više, no prikačili smo nekoliko pjesama i link za album, jer muzika jeste njihov život. Stoga nakon čitanja, poslušajte bend i prvom prilikom pođite na njihov koncert, jer tamo se Straight Mickey and the Boyz i upoznaje.

Publika u Hrvatskoj vas je upoznala na vašim koncertima, te zahvaljujući EP-u sa sedam pjesama ‘Live@Digimedia‘ koji je objavljen na Youtube-u. Na album privijenac ste čekali dugo, što publika može očekivati u budućnosti, mijenja li se što u radu, diše li se lakše nakon objave albuma?

Svakako, napravili smo mesta da udahnemo još više i nastavimo još jače. Album uskoro izlazi i na vinilu sa osam pesama. Radimo na novom materijalu, sviramo koncerte, spremamo spotove…

Za one koji ne znaju, Straight Mickey and the Boyz su: Miodrag Cicović (gitara, vokal), Boško Mijušković (bas, vokal) i Danilo Luković (bubanj, vokal). Snimate spotove, svirate i surađujete s drugim bendovima, ono što dokazujete jest muzika je vaš život. Za sve koji vas nisu upoznali kroz koncerte, što možete još reći o sebi i samom bendu?

Muzika jeste naš život, baš iz tog razloga ljudi treba da nas upoznaju na koncertu.

U jednoj recenziji kad smo vas odredili usporediti s nekim bendom, napisali smo kako ste najbliži zvuku koji je nekad stvarao sjajan jagodinski bend s početka 90-ih, Crni Lilihip. Smetaju li vam pokušaji stavljanja u određene kutije, kao i spominjanja raznih utjecaja?

Pa ne, i ne mislimo puno o tome, muzički ukusi u bendu su različiti sa dosta dodirnih tačaka, u stvaranju se razumemo, retko imenujemo. Ali ako neko hoće, sigurno da ima sa čim da uporedi pa u zavisnosti od afiniteta poređenje bude interesantno ili ne, dok je uticaj nešto drugo… Jer, zamisli kako je bend koji nikada nisi slušao iz sedamdesetih, jako uticao na bend iz devedesetih koji recimo slušaš, da neko treći pomisli da je na tebe uticao bend iz sedamdesetih.

Stavljanje u određene kutije se verovatno i završava samo pokušajem.

Gdje je danas rock n’ roll i kakvo je trenutno stanje u Beogradu i Srbiji po pitanju scene i nekih novih imena?

Tu je negde, u tragovima… Još uvek postoji neki entuzijazam, verovatno želja da se ostavi veći trag, ali za to treba mnogo odricanja, mnogo truda, veliko srce i puno ljubavi. Za takvu posvećenost mnogi nisu spremni, pa potencijal, talenat, ostanu na kratko ili nestanu bez traga.

Koliko bendovi mogu bez jake diskografske ili medijske potpore?

Dešava se, bendovi sami sebe promovišu, internet, društvene mreže… Ali, u jednom trenutku ta podrška može da znači jako puno, da se prepozna dotadašnji trud i podigne stvar na viši nivo. Dužnost medija jeste da informiše, kuće da promoviše! Nažalost stvari ne stoje baš tako.

U Hrvatskoj je nedavno počelo prikazivanje serije „Crno – bijeli svijet“, koja prikazuje stanje u društvu i kulturi osamdesetih godina. Stvara li fama o „Novom valu“ opterećenje današnjim generacijama muzičara, ima li mjesta za nove idole?

Muzika jeste vredela tada, što ne znači da sada ne vredi. Ne znamo za druge, ali fame nema, dok će mesta uvek biti.

Trebaju li glazbenici stremiti ka društvenom angažmanu i kakvu revoluciju može stvarati muzika danas?

Revolucija je prostitucija, ali je neophodna!

Uskoro ste u Zagrebu zajedno Stuttgart Online i​ ​​Bebè Na Volè u Vintage Industrial Baru, u okviru večeri koje organizira portal Muzika je Zvonko radost. Možete li već najaviti turneju i promociju albuma i što za kraj poručiti publici?

Da, na našoj Facebook stranici smo već najavili nekoliko nastupa, kao i radio, tv gostovanja povodom prvog albuma. U svakom slučaju, koncertno ćemo biti aktivni, spremamo novi spot, a zvaničnu promociju ćemo održati kada stignu ploče…

Pratite nas na Facebook-u, slušajte album, dođite na koncert, budite zdravi i pravi.

Hrana, a ne oružje (Food not bombs) je aktivistički kolektiv koji se bavi nenasilnim direktnim akcijama, koji je nastao 1980. godine u Cambridgeu, Massachusetts kao anti-nuklearni pokret i danas je to jedan od najbrže rastućih pokreta u svijetu.

Aktivisti kolektiva danas diljem svijeta organiziraju akcije dijeljenja hrane, kao protest protiv militarizma, siromaštva, policijske represije, diskriminacije beskućnika, kapitalizma te općenito, sistema represije.

Kolektiv ”Hrana, a ne oružje” postoji u Hrvatskoj i akcije su održavane u više gradova. To je direktna akcija na ulicama i jedan od konkretnih načina aktiviranja u svojoj društvenoj zajednici. Sakuplja se ´odbačena´ hrana s tržnica, potom se reciklira i dijeli siromašnima i svima kojima je potrebna.

Povodom praznika rada, udruga Aktivist vas poziva da im se pridružite 01.05. na platou Doma mladih u akciji solidarnosti, te da ugrabite sebi besplatni topli obrok te tako uštedite vrijeme, novac i struju.

Tim povodom smo razgovarali s dvoje članova udruge Aktivist, Katarinom Duplančić i Ernestinom Bratićem.

Kada su počele prve akcije “Hrana, a ne oružje” (HNO) u gradu Splitu i zbog čega HNO upravo u Splitu?

Tino: Pokretanje kolektiva HNO u Splitu je inicirano 2002.godine od strane člana udruge Aktivist Ozrena Čulića (dok je ista bila tada neformalna inicijativa kao članica KUM-a u sklopu kampanje Dom mladih-mladima 2001. godine) , koji je zajedno sa ostalim članovima iste: Daliborom Bjelić, Amirom Peljto, pok. Petar Stipetić, Josip Višić , Jasna Soljačić.

Ta prva akcija HNO Split je 2002. godine održana u prostoru KUM-a (današnjeg kluba Kocka) dok još prostor nije bio uređen sa štićenicima tj. korisnicima prihvatilišta za beskućnike sa Zlodrine poljane kojoj su nazočili Đordana Barbarić i Dado Drago Lelas iz udruge Most. Nakon prve održane akcije održane su akcije na Marmontovoj u znak nezadovoljstva priduživanju Hrvatske Nato savezu (2003).

Zašto baš Split? U Splitu tada nije postojala nijedna slična inicijativa,a i tada se već primijetio pokazatelj siromaštva koje je u porastu što će nekoliko godina poslije i podaci pokazati kao točnu pretpostavku.

Na koji način dolazite do namirnica i može li se kroz ovu akciju uključiti i više ljudi?

Tino: Namirnice isključivo nabavljamo od donacija dobrih ljudi. a u akciju se mogu uključiti pa i organizirati svi ljudi dobre volje koji su prepoznali i razumjeli bit ove akcije. Bit pokreta HNO i je u tome da ne pripada nikome, tj. da svi entuzijasti mogu sami pokrenuti i organizirati istu. Naša je želja da nam se pridruže ljudi koji su prepoznali i zainteresirani su sudjelovati u istoj jer što nas je više jači smo.

HNO je svojevrsni prosvjed protiv siromaštva. Koliko vaše poruke dotiču zajednicu i da li vam se slučajno na akcijama pojavljuju i neki od predstavnika gradskih vlasti koju bi htio dati podršku i što na kraju s njima?

Tino: Mislimo da naše poruke ne dopiru dovoljno do zajednice. Najveći problem vidimo u vremenu konzumerizma u kojem živimo i sama senzibilnost prema ovakvim akcijama od strane zajednice je slaba, također, ide u prilog tome što se akcija ne održava dovoljno često jer nas je trenutno u tome jako malo i nemamo dovoljno vremena za održavati to na jednoj razini kakvu ova akcija zaslužuje (bar jednom mjesečno).

Gradske vlasti nisu prepoznale niti su pokazale interes prema ovoj akciji šta je realno i za očekivati. HNO je pokret koji nastaje na DIY principu tako da bi bilo kontradiktorno tražit ikakvu “pomoć” od gradskih politikanata.

Svakog dana propadne više hrane kao otpad nego li je se zapravo iskoristi, a ta količina je veća od količine hrane koja bi teoretski bila dovoljna za nahraniti sve gladne na svijetu.

Kate: Teoretski – da, u svijetu ne postoji nestašica hrane…. Ima dovoljno povrća, mesa, žitarica, vode i svega što čovjek može poželjeti, teoretski nitko ne mora gladovati. Međutim, praksa je drugačija. Praksa uključuje klasne razlike, monopole pojedinaca, tvrtki i država, nejednakost u društvu i prilikama ojačava neravnomjernu raspodjelu dobara, pa na isti način na koji bogatiji postaju sve bogatiji, tako i gladnima svaki dan glad postaje sve nesnosnija.

Zamislimo samo koliko bi jedan milijarder bio oštećen da se odrekne par tisuća iz svog masnog džepa… Ne bi ni osjetio razliku, a mogao bi nahraniti jedno omanje selo. Uzmemo li za primjer takvu izoliranu i nevažnu situaciju, možemo samo zamisliti kolike bi razlike nastale kad bi cijeli svijet živio malo nesebičnije i kad se, usto, hrana i ostale potrepštine ne bi bacale dok još vrijede.

Akcija se provodi u sklopu trećeg izdanja Platformata, koje su po vama mogućnosti Doma mladih i koliko ste zadovoljni odnosom zajednice prema vašem radu i aktivnostima. Što smatrate da bi trebalo mijenjati?

Kate: Dom mladih je zamišljen kao zgrada s mnogo potencijala, i 35 godina kasnije on i dalje zadržava svoje potencijale. Potrebno je samo malo truda i suradnje lokalne zajednice da se on postavi na mjesto koje zaslužuje. Upravo to je i cilj Platforme Doma mladih, koja se i okupila da uspostavi jaku komunikaciju između korisnika Doma mladih i institucija koje su uključene u njegovo održavanje, financiranje i suupravljanje. Smatramo da je PDM osnovana s dobrim ciljem i da se polako počinje prepoznavati u našem gradu, te se nadamo da s napretkom i jačanjem organizacije neće doći do sve jačih razmirica i uplitanja osobnih interesa u rad platforme, kako to često biva u svim većim organizacijama i zajednicama. Ovo je zasad pozitivna stvar i zadovoljni smo što možemo sudjelovati u radu Platforme, a posebno u ovakvim manifestacijama.

Za sam kraj, koja je poruka vas mladih za mlade. Kako da se uključe u rad vaše udruge i što mogu napraviti za sebe i zajednicu kroz nju?

Kate: Naša poruka mladima je zapravo upućena i nama samima, a ono što si svaki dan ponavljamo je – uključi se, angažiraj se i ne odustaj! Prilike su svugdje oko nas, kao i prepreke, međutim, sve što nam treba u ovom današnjem svijetu prilika i prepreka je upornost i volja. Sami se ponekad ne možemo dovoljno motivirati, i u tim trenucima pomažemo jedni drugima i podsjećamo se zašto smo tu i zašto ne smijemo odustati. Tu smo jedni za druge, i ne smijemo zazirati od traženja pomoći (ovim putem zahvaljujem Ozrenu Čuliću koji nam je dao uvod u povijest akcije u Splitu).

Da bi naš grad izašao iz okova svojih stereotipa, moramo se svakodnevno boriti protiv njih, i to kroz optimizam i pozitivno ohrabrivanje sebe i svojih prijatelja i suradnika. Naša udruga okuplja prijatelje koji su do prije nekoliko mjeseci i godina bili stranci, a otvorena je za svih.

Radimo na stvaranju programa unutar i van kluba Kocka kroz radionice, predavanja, projekcije, organizaciju koncerata i drugih sadržaja, a to sve nam pomaže da steknemo iskustva i vještine potrebne za prijave na razmjene u sklopu studija ili projekata, a na koncu i prijatelje. Dovoljno je malo angažmana i volonterstva da si, slučajno, u hodu, otvorite mnoga vrata.

Akciji možete prisustvovati od 16 sati, a uz besplatnu hranu i poruke solidarnosti možete uživati i u dub/reggae zvukovima splitskog kolektiva Gartzsound. Nakon akcije “Hrana, a ne oružje” klub Kocka vas poziva na posebnu poslasticu, ravno iz Ljubljane u Šplit stižu – Roots in session!  Po prvi put u Kocki, DJ Fu & DJ Pier rasplesati će vas do ranih jutarnjih sati uz reggae, roots, dub, dancehall, dubstep, drum&bass i još gomilu toga! 

Photo: Otokar Crnalić

Disciplina kičme, najbolja jugoslovenska grupa svih vremena, ponovno dolazi u Split. Klub Kocka vas poziva da 23. svibnja, neukusu kažete ne i podržati bend koji već 34 godine ne prestaje da oduševljava svojim koncertima i albumima. Disciplinu kičme (Disciplin A Kitschme) krajem 1981.g. osnovao je basist, pjevač i glavni autor Dušan Kojić Koja, neposredno nakon razlaza benda Šarlo akrobata.

Povodom dolaska u splitsku Kocku, Dušan Kojić Koja pričao je za dispet.org o bendu, rock n’ roll i još ponekim stvarima. Vidimo se u Kocki!

U trideset i četvrtoj ste godini postojanja, što danas nakon toliko godina Disciplina kičme ima za pružiti novim generacijama i da li je buka još uvijek u modi?

Razne mode prolaze, ali plemenita buka ostaje. Koliko vidim po koncertima, a naravno i na netu, Disciplina kičme i dalje znači novim naraštajima, što je dodatni stimulans za ulazak u nove avanture i akcije benda.

Živimo li danas u vremenu stagnacije, kako po životnim pitanjima, tako i u rock n’ rollu? Ima li mjesta za bunt i da li on uopće danas nudi neko rješenje?

To i jeste ideja modernog društva, stvaranje privida da bunt nema više razloga i da ne nudi nikakvo rešenje. Međutim, naravno da postoje oni koji se ne slažu sa mediokritetstvom koje ih okružuje. Dakle, samo napred sa buntom, danas tek ima mnogo razloga za isti.

Dijete ste Beograda. Otišli ste iz njega 91.’ i vratili se 02′. godine, koliko vas je grad izgradio kao bend i osobu, a koliko promijenio?

Bend je definitivno uspostavljen u novobeogradskoj atmosferi osamdesetih, bez svih ovih sterilnih alu/pvc banaka, koje su danas popunile nekad inspirativne praznine novog Beograda. Ovaj zvuk nije nastao u saloncima starog Beograda, činjenica, mada danas živim u centru.

Beograd je taman toliko velik da onaj ko odraste u njemu može imati lagani dodir sa svim onim činiocima koje krase ostale, naravno mnogo veće, svetske gradove. Međutim, iz dosta razloga, preporučljivo je otići i na druga mesta, overiti o čemu se ustvari radi.

Meni je manje-više svejedno gde sam, samo želim da sam u dovoljno velikom gradu, na asfaltu. Inače, od onoga što sam uspeo da vidim dosad, najviše me je dojmio Njujork, apsolutno.

Gdje je u današnjem vremenu Zeleni zub, a gdje Crni zub, te ima li danas mjesta za ijednog od njih?

Ma što ne bi bilo, to mi se svakog dana potvrđuje, Zeleni Zub je na TV ekranima svako malo, Crni Zub je obeležio devedesete i javlja se s vremena na vreme, a predosećam da će se uskoro pojaviti još jedan u nizu Zubova. Nešto kao Fantom koji je uvek tu.

Mnogi bendovi danas svoju muziku dijele takoreći besplatno putem interneta, albumi se skoro ni ne snimaju, izbacuju se singlovi… Može li se danas živjeti isključivo od sviranja i kako se bend nosi s tim da muzika danas pogotovo rock n’ roll pleše na marginama?

Nikad nisam ni zarađivao mnogo od prodaje albuma ili emitovanja svojih pesama, sve je to uvek bila smešna cifra, sa ugovorima uvek pravljenim na štetu autora, a u korist izdavača, tako da ustvari materijalno ne mogu biti previše pogođen ovim sunovratom, više mi je to konceptualno strašno.

I sada muzičari, pogotovo oni koji nisu lideri ili kompozitori, često sviraju u više grupa, jer mora se živeti od sviranja, a to onda dovodi do toga da čovek koji je na više strana, nije posvećen nijednoj stvari stoprocentno, što se na kraju i reflektuje na muziku. Nažalost.

U vezi koncerata, ovde dodatno imamo i ekonomski problem, nemogućnost uspostavljanja realne visine cene karata, koja bi bila u skladu sa troškovima organizacije koncerta, a konačno i sa renomeom i istorijom tog benda čiji je koncert, onako kako se npr. danas radi po svetu.

Hoće li industrija do kraja pojesti svoju djecu i muziku?

Deca industrije…dobro zvuči. To se već sad dešava, a želim joj da pojede sebe pre svega.

Iz albuma u album poznati ste po novom i drukčijem zvuku. Što vas inspirira i osjećate li pritisak kod novog stvaranja, ali i očekivanja publike?

To je pritisak koji sam namećem, jer sam pre svega samom sebi najoštriji kritičar, i različitost novog albuma u odnosu na sve prethodne mi je jednostavno imperativ. O publici ne razmišljam previše, ako sebe uspem da zadovoljim, kako kreativno, tako i kao slušaoca, što je jako bitno, verujem da je i publika zadovoljena.

U Splitu svirate često, ovoga puta vas publika ponovno može slušati u klubu Kocka. Kakav je Split po vama, što se publike i kulturne scene tiče i može li publika na koncertu očekivati neka iznenađenja?

Split ima tu središnu poziciju na obali, velika je luka i uvek se tu svašta prelamalo, ma koliko se činilo da odatle izlaze samo pop-zabavni tonovi. To se i da osetiti po publici , bilo da je koncert kao nekad na Bačvicama ili u underground mestu kakvo je Kocka.

Iznenađenja je na koncertima Discipline kičme uvek, ni mi sami ne znamo šta to može da bude, te se shodno tome i radujemo svakom koncertu.

Ulaznice za koncert Discipline kičme možete kupiti na pretprodajnim mjestima u Split Circusu, Ghetto club & Art Academy, Caffe baru Studio ST i klubu Kocka za 50 kn. Na dan koncerta ulaznice možete kupiti u klubu Kocka za 70 kn.

Elvis J. Kurtović, jedan od utemeljitelja glazbenog pravca Novi primitivizam i punk-rock benda Elvis J.Kurtović & His Meteors, danas radi kao glazbeni urednik na Radiju Sarajevo.ba, piše kolumne i uspio je nadživjeti sve političare.

Za početak, tvoja usporedba Sarajeva nekad i danas. Koliko se po tvom mišljenju  Sarajevo promijenilo?

Pa da, promijenilo se danas. Roditelji krišom slušaju rock n’ roll, da ih ne bi čuli njihova vlastita djeca i koja slušaju narodnjake i smijala im se.

Glavni si muzički urednik na Radio Sarajevu. Kako ti je baviti se uredničkim i voditeljskim poslom?

Nije to ono socijalističko Radio Sarajevo, to je jedna rokerska radio stanica koja vrti soul, funk, ovu moderniju muziku. Tako da ja ne sjedim na onim uredničkim kolegijima i ne raspravljamo se koja bi pjesma bila zabranjena, smije li se vrtjeti Azra i te neke grupe koje su nekad bile zabranjene. Dolazim na posao u tenama, nekad u kratkim pantalonama i dobro mi je.

Kako je Elvis J. Kurtović postao rock n’ roll zvijezda?

Pa ono, pet posto rada, pet posto talenta i devedeset posto grebanja, šlepanja, uvaljivanja, podmićivanja i tako dalje.

Jedan si od osnivača pokreta ”New Primitives”. S obzirom da dobar dio mlađih generacija nije upućen u taj pokret, možeš li u kratkim crtama objasniti o čemu se tu radilo?

To je pokret koji je trebao da donese revoluciju u području umjetnosti, nauke i lijepog ponašanja. Osnove tog pokreta bili su njemačka klasična filozofija, engleska politička ekonomija i naš domaći primitivizam (smijeh).

Kako je tekla suradnja s Nadrealistima? Nedostaje li danas dobre političke i društvene satire? 

Pa uglavnom, u Nadrealistima sam bio zadužen da čuvam rukopis da ga netko ne ukrade (smijeh).

Premda ima, fenomenalno svega na internetu, nije to više ko nekada. Nema više tih muzičkih listova kao što je bio “Jež”, nema više ni tih emisija. Uglavnom, ti satiričari postoje, imaju i takmičenja svoja. Sjećam se, prošle godine, aforizam godine je bio „Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu: da pobjedi na izborima.“

Često se naglašava kako si apolitačan, utječe li ipak politika i sve oko nje na tebe, razmišljaš li ikad o političarima koji su medijski gledano trenutno najveće «zvijezde» Balkana?

Ma svi oni prolaze, mi pjevači ostajemo. Šta sam ja njih vidio, njihove karijere se ugase nakon par godina, sve sam ih nadživio.

Poznato je da si surađivao sa Zabranjenim pušenjem na albumima «Filđan viška» i «Agent tajne sile». Dosta ljudi zna reći ”Pušenje nije Pušenje bez Neleta”. Kakav je tvoj komentar na tu opasku?

Pa, šta ja znam. Ja sam gledao na nekoj motorijadi u Puli, Whitesnake bez Davida Coverdalea. Pa, ako može Whitesnake da nastupa bez Davida, onda može Pušenje bez Neleta.

Viđaš li se kako s ostalom ekipom iz ulice Fuada Midžića? S kim od njih si ostao u kontaktu?

Ma nema. To je sve odselilo. Ja češće vidim Gibonnia, koji je jedno vrijeme živio u četvrtom neboderu kod nas na Koševu kad je trebalo da bude pjevač Divljih jagoda. Živio je kod jednog Zeletovog rođaka, bubnjara Mirze Tihića, koji je s nama svirao dok smo bili mali. Tako da zbilja češće vidim Gibonnia koji je po tim kriterijima roker s Koševa, nego većinu njih.

U zadnje vrijeme se vinili vraćaju u modu. Misliš li da će to podići muziku na jedan veći nivo?

Ako će vinili da nas spasu, odmah kupujem gramofon i tražim one svoje stare ploče.

Poruka za kraj…

Ako hoćete nove albume Elvisa J. Kurtovića, nađite mi neku ženu koja će me izdržavati i trpiti moje rokerisanje po svim osnovama.

Elvis J. Kurtović (Mirko Srdić), rođen  1962. godine u Sarajevu. Jedan je od osnivača pokreta Novi primitivizam, te vođa i osnivač grupe Elvis J. Kurtović & His Meteors. 

Novi primitivizam (New Primitives), kulturni pokret nastao u Sarajevu (Koševo) kao odgovor na punk muziku. Pokretači su bili Elvis J. Kurtović, dr. Nele Karajlić, Dražen Ricl, Sejo Sexon, Branko Đurić – Đuro, Boris Šiber i Zenit Đozić.  Najpoznatiji projekti nastali iz novog primitivizma su emisija Top Lista nadrealista, bendovi Zabranjeno pušenje, ELvis J. Kurtović & His meteors, Bombaj štampa, Crvena jabuka…

Top lista nadrealista, sarajevska humoristička serija prikazivana tokom 80-ih i 90-ih godina. Serija se uglavnom stvarala u skeč formatu i prikazivala je političku i društvenu satiru u bivšoj Jugoslaviji i naročito u Bosni i Hercegovini pred ratove tokom 90-ih godina.

U Sinju će se od 17.-18. srpnja održati trinaesti S.A.R.S. festival. Glazbeni program će se tradicionalno odvijati na košarkaškom igralištu u centru grada, za cijenu od trideset kuna po večeri.

Posjetitelje S.A.R.S–a ove godine, kao i lani, očekuje deset bendova. Među njima posebno treba izdvojiti Muscle tribe of danger and exellence, Krešu i kisele kiše te Jonathan. Na trinaestom S.A.R.S.-u kao headlineri nastupaju Silente i Postolar tripper, dok line up zaokružuju sjajni Darkvud, Dregermajster crew te domaće snage 6wild, Jare i Bekdors bend.

Povodom trinaestog izdanja, s nama je razgovarao jedan od organizatora Mate Maleš.

Udruga S.K.U.P., koja organizira festival već trinaesto ljeto za redom, osnovana je prije jedanaest godina s ciljem poticanja i unapređenja kulture življenja mladih, a poznata je i po aktivnostima u sinjskoj Vojarni, u kojoj zajedno s udrugom SUK organizira koncerte i razna druga događanja. Sinj je tako dobio alternativnu scenu koja živi kroz cijelu godinu sa S.A.R.S. festivalom kao središnjim događajem. Dođite i podržite kao i svaki put dosad!

Prvi S.A.R.S. održan je 2003. godine kao Sinjski amaterski rock susret u Alkarskim dvorima. Zašto S.A.R.S. u Sinju? Kako je bilo na samim počecima i što je sve potrebno da se jedan festival održi svih ovih godina?

Sinju je u to vrijeme trebao događaj koji će omogućiti lokalnim bendovima da dobiju priliku svirati na profesionalnoj opremi i da znaju da je taj jedan termin u godini rezerviran za njih, te da imamo festival po uzoru na gitarijade koje su se održavale proteklih desetljeća.

Za jedan ovakav festival je potrebna volja i podrška publike. Ako imate publiku koja iščekuje vaš festival i znate da ćete svake godine imati sve veći broj posjetitelja i veći proračun koji omogućava dovođenje jačih imena, onda je to izazov.

Godinu nakon prvog S.A.R.S.-a osnovana je i udruga S.K.U.P. Upoznaj nas s vašim radom i aktivnostima, tko se sve može javiti za biti član i s kojim se problemima suočavate pri organiziranju kulturnih sadržaja?

Da bi olakšali svoj rad i organizirali se, morali smo osnovati udrugu. Osim S.A.R.S.-a koji je naš najpoznatiji događaj tijekom cijele godine organiziramo izložbe, koncerte, projekcije filmova, razne akcije – kulturne, humanitarne, ekološke i druge. Član S.K.U.P.-a  može biti bilo tko ako prihvati naš Statut i ciljeve.

Kakva je sinjska scena, može li i zaslužuje li bolje? Kako ocjenjuješ odnos Grada prema nezavisnoj sceni s obzirom na probleme oko prostora u kojem djeluju sinjske  udruge?

Sinjska scena je jaka, a trenutno je predvodi bend M.O.R.T. Postoji još niz bendova koji djeluju po nekoliko godina i zaslužuju da im se da pažnja i da ih se posluša. To su na primjer, Radagast, Bekdors, svima poznati Darkvud i Shewa, te drugi.

Odnos Grada je zadnjih godina puno bolji nego što je bio u početku našeg djelovanja. Napokon su i oni shvatili s vremenom koju promociju svojim radom dajemo  Sinju. Ali ipak je ono što mi sami pokrenemo i stvorimo svojim idejama važnije od potpore bilo kakvih institucija.

Održali su se i brojni koncerti za uređenje Vojarne. Kako ocjenjuješ podršku građanki i građana Sinja i hoće li mladi na kraju dobiti ili urediti svoj prostor za djelovanje?

Prostor već imamo, a koncerti su tu samo zato da taj prostor učinimo još boljim. Podrška je dosta dobra, zato nakon ljeta nastavljamo s organizacijom tih ciljanih koncerata.

Vratimo se na festival, trinaesto izdanje festivala nas tek čeka. U organizaciju festivala svih ovih godina je uloženo mnogo rada i živaca, kome sve možete zahvaliti ukoliko to želite ovim putem?

Može se reći da je uloženo puno rada i truda, ali živaca i ne baš previše jer smo festival stvarali dobrovoljno i volonterski, a da smo se previše živcirali oko bilo čega vezanog uz festival  sigurno bi davno odustali.

Bilo je dosta teških trenutaka, ali ništa što bi nas spriječilo u razvoju festivala, pogotovo što je svake godine pristizao pomladak koji je to sve gurao naprijed uz pomoć nas starijih članova.

Zahvaliti se možemo svim bivšim članovima koji su pomogli u pokretanju festivala, svim posjetiteljima, sponzorima, Gradu Sinju na potpori, medijima koji su pomogli u promociji festivala, udrugama i organizacijama koje nam pružaju pomoć, te svima onima koji su na bilo koji način pomogli u organizaciji.

Tijekom svih godina održavanja festivala mnoga ste imena doveli u Sinj po prvi puta. Postoji li neki bend ili glazbenik kojeg želite dovesti no još niste imali priliku?

Postoje mnoga imena koja želimo vidjeti u Sinju, ali iz raznih razloga to još nismo uspjeli. Često je razlog to što nam se datumi ne poklapaju, a ponekad su neki drugi razlozi. Postoji još puno imena na sceni koja želimo dovesti, neke i po drugi ili treći put,  S obzirom da će festival postojati i dalje uvjeren sam da ćemo imati priliku ugostiti sve izvođače koje želimo.

Kakve su ambicije organizatora S.A.R.S.-a? Što se još može napraviti, možemo li očekivati i neke popratne sadržaje?

O popratnim sadržajima i razvoju festivala govorimo svake godine, ali zbog prostornih ograničenja to ne uspijemo svake godine i realizirati. Kamp je još uvijek polulegalan, nikakve radionice ne održavamo, jer nismo naišli na dovoljan interes polaznika, dok s druge strane imamo after party-e nakon svakog dana festivala i tu imamo veliku posjećenost. Ove godine organiziramo i S.A.R.S. Warm up party koji bi se trebao održati 04. srpnja.

Poruka za kraj. Zašto od svih festivala koje imamo ovog ljeta doći upravo na S.A.R.S.?

Svi posjetitelji će imati priliku upoznati mali grad slavne povijesti u kojem postoji jaka alternativna i  kulturna scena. Sinj ima više od deset aktivnih rock bendova od kojih će posjetitelji imati priliku čuti čak četiri u dva dana festivala. Tu je i naše glavno okupljalište, centar svih važnih eventova – skvotirana vojarna u kojoj će biti afterpartiji do jutra nakon oba dana festivala.

Povoljna cijena ulaznice, pozitivna atmosfera, odlični bendovi i organizacija neki su od ostalih razloga za dolazak u Sinj.